Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3953/10 (R. V.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3953/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-3953/10, rješavajući zahtjev Radojke Vujadinović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Radojke Vujadinović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Vujdinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, a koju zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijela je 15. septembra 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000993 od 22. aprila 2010. godine.
2. Apelantica je 15. marta 2012. godine podnijela zahtjev za izdavanje privremene mjere kojim bi se odložilo izvršenje rješenja Službe za stambene poslove i povratak Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 06-3-ČM-23-3250/99 od 8. decembra 2011. godine.
3. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 003-0-U-07-000 611 od 29. avgusta 2008. godine uvažio apelanticinu tužbu, poništio rješenje Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Minsitarstvo prostornog uređenja) broj 12/01-1-23-842/01 od 7. novembra 2007. godine i upravnu stvar riješio tako da: žalbe A.V. i Vlade Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) izjavljene protiv rješenja Službe za stambene poslove broj 05-
02/1-1-ČM-23-3250/99 od 5. oktobra 2007. godine se kao neosnovane odbijaju i prvostepeno rješenje se održava na snazi.
4. U obrazloženju presude je istaknuto da je Služba za stambene poslove rješenjem broj 05-02/1-
1-ČM-23-3250/99 od 5. oktobra 2007. godine potvrdila da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje u posjed stana, a da A.V. prestaje pravo privremenog korištenja. Nadalje, u obrazloženju presude je konstatovano da je ovakav stav prvostepeni organ utemeljio na članu 3a. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima a koji je bio na snazi u vrijeme kada je prvi put donijet poništeni upravni akt kojim je bilo, suprotno u to vrijeme važećoj zakonskoj odredbi, utvrđeno da apelantici odnosno njenom suprugu ne pripada pravo na povrat stana. Nadalje, ukazano je da su rješenjem Ministarstva prostornog uređenja broj 12/01-1-23-842/01 od 7. novembra 2007. godine uvažene žalbe A.V. i Službe za zajedničke poslove, poništeno je rješenje prvostepenog organa i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju ovog rješenja prvostepenom organu je naloženo da o apelanticinom zahtjevu za povrat stana odluči u skladu sa izmijenjenim članom 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine.
5. Na temelju ovako utvrđeno činjeničnog stanja Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje Ministarstva prostornog uređenja u suprotnosti sa materijalnim pravom, te stavom Vrhovnog suda u presudio broj Už-282/02 od 19. oktobra 2006. godine. Kantonalni sud je zauzeo stanovište da se navedenom presudom Vrhovnog suda ukazuje na primjenu ranije verzije člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S tim u vezi je ukazano i da je u vrijeme donošenja navedene presude Vrhovnog suda već dvije godine bio na snazi izmijenjeni član 3a. istog zakona a na čijoj primjeni su insistirali i Ministarstvo prostornog uređenja te A.V. i Služba za zajedničke poslove. Nadalje, ukazano je da se „po principu vremenskog važenja propisa, zakonitost akta u ponovnom postupku nakon poništenja akta, cijeni na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja poništenog akta, a ako je isti poništavan više puta onda u vrijeme kada je prvi put donesen, sve iz razloga što poništavanje upravnog akta ima za posljedicu vraćanje predmeta u stanje prije donošenja poništenog akta, kako je propisano članom 57. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05), a također i iz razloga što ukoliko bi se prilikom donošenja novog upravnog akta primijenili propisi koji bi bili na snazi u vrijeme donošenja tog, a ne poništenog upravnog akta, bio bi narušen princip jednakosti stranaka, a diskriminacija stranaka bi postala institucionalizirana praksa jer bi se na istu činjeničnu i pravnu situaciji u različitim predmetima primjenjivali različiti propisi, i to samo zbog poništenja nezakonitog upravnog akta, odnosno zbog greške donosioca akta.“
6. Kantonalni sud je stao na stanovište i da promjena materijalnih propisa (izuzev u slučaju kada je propisana njihova retroaktivna primjena) u slučaju kada prvostepeni akt prilikom kontrole njegove zakonitosti bude poništen u upravnom postupku ili u upravnom sporu, ne smije ni pozitivno ni negativno uticati na konačan ishod postupka, odnosno da nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i propusti koji su učinjeni od strane prvostepenog organa prilikom donošenja prvog prvostepenog akta ne mogu negativno uticati na prava apelantice. Ovi iz razloga što, da nije bilo ovog propusta prvostepenog organa, apelantica bi ostvarila pravo na povrat stana prije izmjena člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Uvp-08-000993 od 22. aprila 2010. godine uvažio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke uložene od Vlade Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, te od A.V., pa je presudu Kantonalnog suda broj 003-0-U-07-000 611 od 29. avgusta 2008. godine preinačio i riješio: tužba se odbija.
8. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je ranijom presudom Vrhovnog suda broj Už-282/02, a na koju se pozvao Kantonalni sud u svojoj presudi, zakonitost osporenog a i prvostepenog rješenja, donesenih u upravnom postupku cijenjena isključivo prema činjeničnom stanju u tom postupku i prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja ranijeg prvostepenog rješenja, što je i najčešće pravno pravilo u postupku rješavanja o tužbi i žalbi (koja se mogla izjaviti po odredbama ranije važećeg Zakona o upravnim sporovima) u upravnom sporu, sa uputom prvostepenom organu da u ponovnom postupku ispita da li se suprug apelantice može smatrati izbjeglicom u smislu uslova iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, dajući pri tom stanovište samo u pogledu uslova koji su kumulativno morali biti ispunjeni za osporavanje statusa izbjeglog i raseljenog lica shodno odredbama citiranog zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. Shodno navedenom, prvostepenom organu je bilo ukazano na koji način je trebalo tumačiti propis koji je pogrešno primijenio, s tim što je bio dužan u ponovnom postupku utvrditi sve činjenice značajne za rješenje konkretne pravne stvari u skladu sa članom 3a. navedenog zakona. Međutim, suprotno pravnom stavu Kantonalnog suda, prvostepeni organ je (a nakon što je Vrhovni sud poništio osporeno i prvostepeno rješenje), a kada je u međuvremenu materijalni propis bio izmijenjen, o zahtjevu apelantice za povrat stana mogao je isključivo riješiti na temelju propisa koji je bio na snazi u vrijeme rješavanja (a ne propisa koji više nije bio na snazi) a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni upravni organ kada je prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ovo posebno što poništavanjem akta u upravnom sporu, takav akt više pravno ne postoji, smatra se da nije bio donesen, pa se postupak vraća u stanje u kom je predmet bio prije donošenja poništenog akta, tako da je prvostepeni organ, rješavajući o zahtjevu apelantice trebao riješiti primjenom propisa koji su u to vrijeme važili, pa i u slučaju kada bi takva odluka eventualno bila drugačija nego što proizilazi iz pravnog shvatanja suda, jer je u međuvremenu materijalni propis izmijenjen a uopšte nije regulisano da će se na postupke koji nisu okončani primijeniti ranije važeći propisi.
9. Služba za stambene poslove je rješenjem broj 06-3-ČM-23-3250/99 od 8. decembra 2011. godine usvojila zahtjev A.V. za iseljenje apelantice iz predmetnog stana, utvrdila da apelantici prestaje pravo korištenja predmetnog stana sa nalogom da u roku od 15 dana od prijema ovog rješenja predmetni stan oslobodi od lica i stvari i preda ga A.V. pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Najzad, u izreci rješenja je konstatovano da žalba izjavljena protiv ovog rješenja odlaže njegovo izvršenje. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, konstatovano da je rješenje ove službe od 5. oktobra 2007. godine a na osnovu kog je apelanticin suprug uveden u posjed stana poništeno rješenjem Ministarstva prostornog uređenja od 7. novembra 2007. godine, pa da je u ponovnom postupku donijeto rješenje 22. novembra 2007. godine kojim je apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen i da je ovo rješenje postalo pravosnažno 19. decembra 2007. godine. S obzirom da je prestao da postoji pravni osnov po kom je apelantici vraćen u posjed predmetni stan, te da je apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen, a kako je predmetni stan koristio A.V. po osnovu ugovora o korištenju stana od 17. marta 2007. godine zaključenog sa Generalštabom armije BiH, zaključeno je da su se stekli uslovi iz člana 285. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku, te da se otklone posljedice koje je proizvelo rješenje od 15. oktobra 2007. godine, odnosno da se pravno stanje stvari vrati na sam početak. Shodno navedenom usvojen je zahtjev A.V. za uvođenje u posjed predmetnog stana i reizvršenje rješenja ove službe od 5. oktobra 2007. godine, a apelantici je naloženo da u roku od 15 dana predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari, preda A.V. pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
10. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 14. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je zahtjev za povrat stana nadležnoj službi podnijela 13. jula 1999. godine, da je u postupcima koje je vodila nesporno utvrđeno da je njen suprug bio civilno lice na službi u JNA, te da je njen zahtjev prvobitno odbijen na temelju člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99 i 43/99) i ako kumulativno nisu bili ispunjeni propisani uslovi. Nadalje, apelantica je ukazala da je identičan stav zauzela i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica koja je svojom Odlukom broj 522-3283-1/1 od 28. januara 2003. godine potvrdila da je njen suprug bio nosilac stanarskog prava, te koja je Odlukom broj R-522-328-1/1-01-505/04 od 21. oktobra 2005. godine odbila zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za preispitivanje prethodne odluke. U obrazloženju Odluke o preispitivanju ukazano je, pored ostalog, da nisu ispunjena dva kumulativno postavljena uslova iz člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da se ova odredba ne može primijeniti na građanska lica koja su ostala na službi u JNA, kao i da se ne mogu primijeniti odredbe izmijenjenog člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ broj 29/03) s obzirom da je Odluka Komisije kojom je apelantici potvrđeno pravo na predmetni stan donijeta 28. januara 2003. godine odnosno prije izmjena navedenog zakona. Na temelju navedenog apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo a što je za posljedicu imalo zauzimanje pravnih stavova suprotnih kako načelima vremenskog važenja pravnih normi, pravne sigurnosti i zabrane diskriminacije, odnosno stavova suprotnih onim koje je Vrhovni sud zauzimao u drugim predmetima koje odlikuje identična činjenično-pravna situacija. Po apelanticinom mišljenju Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke iznio logično, ispravno i na zakonu zasnovano tumačenje prema kom se u ponovnom postupku zakonitost akta koji je prethodno poništen može cijeniti samo na temelju propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada je prvi put donijet. U prilog ovog navoda apelantica se u cjelini pozvala na razloge i obrazloženja koje je u vezi s ovim pitanjem zauzeo Kantonalni sud. Shodno navedenom, apelantica smatra da joj je Vrhovni sud, usvajanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje, povrijedio pravo na dom i pravo na imovinu te da je doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale podnosioce zahtjeva za povrat stana koji su zahtjev podnijeli kada i ona i čijim zahtjevima je udovoljeno prije izmjena člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer u njihovim predmetima nisu evidentirani propusti postupajući organa. Međutim, u njenom slučaju štetne posljedice nezakonitosti rada nadležnih organa snosi ona, a takvim njihovim radom je dovedena i u položaj koji zabranjuje član 14. Evropske konvencije. Najzad, apelantica zaključuje da je neopravdano dugo trajanja postupka pred nadležnim upravnim organima imalo za posljedicu donošenje osporene presude Vrhovnog suda u kojoj je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu vremenskog važenja zakonskih propisa.
11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da je Služba za prostorno uređenje donijela rješenje 8. decembra 2011. godine kojim joj se nalaže da predmetni stan slobodan od lica is tvari preda A.V., pod prijetnjom prinudnog izvršenja, da je A.V. bio bespravni korisnik predmetnog stana zbog čega je deložiran, te najzad da predmetni stan predstavlja njen jedini dom.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Apelantica u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ističe da je nadležna služba donijela rješenja broj 06-3-ČM-23-3250/99 od 8. decembra 2011. godine kojim joj je naloženo da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, u roku od 15 dana preda A.V., te da predmetni stan predstavlja njen jedini dom.
15. Ustavni sud primjećuje da iz izreke rješenja na koje apelantica ukazuje proizilazi da žalba izjavljena protiv ovog rješenja odlaže njegovo izvršenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da shodno članu 228. stav 1. Zakona o upravnom postupku, rješenje ne može biti izvršeno u roku za izjavljivanje žalbe, odnosno u apelanticinom slučaju u roku od 15 dana. Također, shodno citiranoj odredbi, u slučaju kada je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok stranci ne bude dostavljeno rješenje kojim je odlučeno po žalbi. Najzad, stavom 2. citirane odredbe je regulisane su izuzetne situacije u kojim se rješenje može izvršiti i u roku za izjavljivanje žalbe kao i kada je žalba već izjavljena.
16. U konkretnom slučaju apelantica ne navodi da li je izjavila žalbu na naprijed navedeno rješenje, u kojoj fazi se eventualno nalazi postupak po izjavljenoj žalbi, kao ni da li su nadležni organ uprave i A.V. preuzeli radnje u cilju izvršenja suprotno članu 228. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Najzad, apelantica ne ukazuje da postoje okolnosti koje bi mogle biti obuhvaćene izuzetcima ustanovljenim stavom 2. citirane odredbe.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere nije ponudila dokaze i obrazloženja koji su takvi da ukažu na neophodnost primjene mehanizma privremene mjere kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice.
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović