Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4377/10 (K. Š.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4377/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-4377/10, rješavajući zahtjev Koste Šekarića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Koste Šekarića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Kosta Šekarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 11. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP-4377/10 od 10. novembra 2010. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant, se podneskom od 7. februara 2011. godine, ponovo obratio sa prijedlogom za razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne, do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP-4377/10 od 6. decembra 2011. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Nakon toga, apelant se podneskom od 11. januara 2012. godine ponovo obratio Ustavnom sudu sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne, do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
5. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine apelant i ostali osumnjičeni oglašeni su krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta 2008. godine do 27. septembra 2008. godine. Na osnovu člana 99. st 1. i 3. u vezi sa članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) i stavom 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant i ostali učinitelji krivičnih djela obavezani su da solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.507,44. KM, i da na ime paušala plate iznos od od po 500,00 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je krajem marta i početkom aprila 2008. godine Igor Mastilović u dogovoru sa Nikolom Šaraba nabavljao neutvrđene količine opojne droge od Alije Zagorica, koju je zajedno sa Nikolom Krnjeušić, pruzimao u mjestu Bare, kod Sarajeva, zatim je sa licem po nadimku «Kefa» dogovarao kupo-prodaju droge, a Savo Jelačić je, po nalogu Nikole Šaraba, za potrebe zločinačkog udruženja od lica Milivoja Kolaka i Branislava Simića nabavljao opojnu drogu, a sredinom aprila preuzeo opojnu drogu od apelanta koju je isporučio njima poznatom kupcu na dogovoreno mjesto, a jednu količinu opojne droge Dragan Savović je za potrebe zločinačkog udruženja skrivao u kući u kojoj je stanovao, koja je 14. aprila 2008. godine od strane pripadnika policije CJB Trebinje u količini od 243,749 grama pronađena prilikom pretresa kuće i pomoćnih objekata u ul. Sokolska br. 14.
7. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrdio na osnovu brojnih provedenih dokaza i to, saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, zatim nalaza i mišljenja vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica i CD-multimedija kao sastavni dio nalaza i mišljenja ovog vještaka, nalaza i mišljenja vještačenja nepoznatog praha, uvida u listing dolaznih i odlaznih poziva dostavljenog od strane Telekoma Srpske a.d. Banja Luka, te ostalih materijalnih dokaza. Okružni sud je dalje naveo da je saslušao i apelanta u svojstvu svjedoka te uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca izvršio uvid u materijalne dokaze i to, Rješenje Uprave policije R. Crne Gore, područne jedinice Nikšić broj 03/240-558 od 2. marta 2009. godine kao i zapisnik o izvršenim uslugama «Gama Sigurnost» DOO od 28. januara 2009. godine.
8. Okružni sud je istakao da je analizom provedenih dokaza utvrdio da apelant nije govorio istinu, navodeći da je iz listinga poziva vidljivo sa kojim članovima zločinačkog udruženja i drugim licima imao komunikaciju, a apelantov iskaz da je površno poznavao opt. Nikolu Šarabu i Dragana Jelića, opt. Savovića samo kada se desila saobraćajna nezgoda, ocijenio neutemeljenim. Okružni sud je obrazložio da nije prihvatio dokaze odbrane jer je iz provedene analize dokaza ocijenio da su dati radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom sankcijom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
9. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je u odnosu na apelanta žalbu djelimično uvažio, i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, primjenom člana 38. stav 2) Krivičnog zakona RS, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta do 27. septembra 2008. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je u toku krivičnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, neosnovani. Vrhovni sud je naveo da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni naki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda pravilnim pristupom vijeće je odbilo određene prijedloge apelantovog branioca kao nepotrebne u smislu člana 278. stav 2. ZKP i dalo razloge u obrazloženju rješenja zbog kojih odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da zaključi da je ponuđeni, odnosno predloženi dokaz nepotreban ili nedozvoljen, i odbije taj dokaz.
11. U odnosu na apelantov prigovor o zakonitosti pribavljanja listinga telefonskih razgovora i vještačenja MUP-a RS, odnosno državnog organa Vrhovni sud je istakao da je iz spisa predmeta utvrdio da postoji naredba Okružnog suda, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kpp-08-000 054-p od 18. novembra 2008. godine kojom je naloženo operaterima M:tel Telekomunikacije Republike Srpske da dostave listinge svih odlaznih i dolaznih poziva za nabrojane SIM kartice na osnovu čega su traženi listinzi dostavljeni Okružnom sudu, zatim (16 naredbi za pretresanje, 23 zapisnika o pretresanju, uz isto toliko potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, 12 fotodokumentacija, 3 zapisnika o vaganju) idr. Pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje je određena ova istražna radnja. Vrhovni sud je također naveo da je u svakom konkretnom slučaju naredba o određivanju posebnih istražnih radnji i u odnosu na apelanta donesena na obrazložen prijedlog tužioca. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su apelantove tvrdnje da je zbog načina vođenja postupka povrijeđeno njegovo pravo na privatnost i da su indicije do kojih se došlo putem telefonskih razgovora u kontradiktornosti sa dokazima u spisu, ostale uopštene i nekonkretizovane.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da je kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, te da je pobijana presuda dala detaljno i jasno određene razloge u obrazloženju, koje je kao validne u cjelosti prihvatio i ovaj sud. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na apelanta preinačio odluku o kazni budući da je uz kritičku ocjenu svih okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, ocijenio da se i sa manjom kaznom od one izrečene pobijanom presudom može ostvaritii svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZ RS, zbog čega je apelantu izrekao kaznu u trajanju od tri godine u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta do 27. septembra 2008. godine.
13. U apelaciji, apelant tvrdi da je u krivičnopravnom postupku u kome su donesene osporene presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i prava na odbranu u smislu člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant je zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi. U prilog svom zahtjevu, apelant je istakao da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njega nastale štetne posljedice, a imajući u vidu da je operiran od karcinoma testisa te da mu je potrebno mirovanje i intenzivno liječenje, te da živi sa majkom koja je također zbog zdravstvenih tegoba nesposobna za samostalan život. Kao dokaz navedenog apelant je dostavio fotokopiju svog medicinskog nalaza sa kontrolnog pregleda Poliklinike Argirović iz Beograda od 20. septembra 2010. godine, te fotokopiju Izvještaja ljekara specijaliste i Otpusne liste za majku sa epikrizom JZU Kliničkog centra Crna Gora.
14. Obrazlažući ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere od 7. februara 2011. godine apelant je naveo da je u predmetu broj 95 0 K 008684 10 Iks, dobio uputni akt od 25. augusta 2010. godine, kojim se upućuje na izdržavanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od tri godine u KPZ Foča na koju kaznu je osuđen Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine. Apelant je naveo da je Okružni sud razmatrajući njegovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj 95 0 K 008684 10 Iks od 30. augusta 2010. godine (kojim je odbijena molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora ) Rješenjem broj 95 0 K 008684 10 Iksž od 7. oktobra 2010. godine, žalbu uvažio i izvršenje kazne zatvora odložio do 7. novembra 2010. godine. Apelant je, kako je naveo, «zbog nedobijanja uputnog akta» molbom od 12. novembra 2010. godine od Osnovnog suda ponovno zatražio odlaganje izvršenja kazne zatvora zbog teške akutne bolesti, te bolesti oca i majke, dostavio validnu medicinsku dokumentaciju. Međutim, Osnovni sud je Rješenjem broj 95 0 K 008684 10 Iks od 19. novembra 2010. godine njegovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, odbacio kao neblagovremenu, a razmatrajući žalbu izjavljenu na navedeno rješenje, Rješenjem broj 95 0 K 008684 10 Iks od 25. novembra 2010. godine žalbu, odbacio kao nedozvoljenu. Zatim, je Okružni sud razmatrajući žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja prvostepenog suda, Rješenjem broj 95 0 K 008684 10 Iksž 2 od 14. decembra 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu, i prvostepeno rješenje potvrdio. Apelant, je istakao da se sudovi nisu uopšte upuštali u stvarne razloge za odlaganje izvršenja kazne zatvora, a nove razloge sud uopšte nije razmatrao, iako je njegovo zdravstveno stanje bilo znatno gore nego je to bilo u trenutku kada je odlaganje izvršenja kazne zatvora od strane suda bilo prihvaćeno. U vezi s tim, apelant je naveo da je lošeg zdravstvenog stanja, da je bolovao od teške akutne bolesti zbog čega ima velikih problema i stalne kontrole koje prati poliklinika dr. Argirović iz Beograda, te da se sudovi uopšte nisu ni upuštali u stvarne razloge podnošenja molbe, za ponovno odlaganje izvršenja kazne zatvora. Ustavnom sudu je kao dokaz ponovno dostavio medicinsku dokumentaciju kliničkog centra Crne Gore, i otpusnu listu sa epikrizom iz 2009. godine i Poliklinike Argirović iz Beograda od 20. septembra, i 10. i 19. novembra 2010. godine, Otpusnu listu sa epikrizom UKC Instituta za urologiju i nefrologiju Beograd, te izvještaj ljekara specijaliste od 31. januara i 2. februara 2011. godine KC Srbije. Također, je naveo da mu otac i majka imaju zdravstvene tegobe i kao dokaz, za oca dostavio otpusnu listu sa epikrizom broj 288 od 28. januara 2009. godine, i za majku medicinsku dokumentaciju i Otpusne listu sa epikrizom KC Crne Gore iz 2009. godine. Apelant, je također naveo da je jedini sposoban član porodičnog domaćinstva koji se brine o majci, daje joj terapiju i odvozi na kontrolni pregled u Podgoricu.
15. Obrazlažući ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere od 11. januara 2012. godine, apelant je naveo da se nalazi pod stalnim medicinskim tretmanom zbog „najteže bolesti“, koja zahtjeva detaljna i dugotrajna ispitivanja koja ne trpe odlaganje, što je vidljivo iz izvještaja ljekara specijaliste. Nadalje, naveo je da je svo vrijeme bio u fazi pripreme za operativni zahvat i da je u međuvremenu, od donošenja posljednje odluke Ustavnog suda, njegovo stanje stabilizovano tako što je došlo do saniranja aktivnog tuberkuloznog procesa na plućima, što dozvoljava pristupanju ranije planiranog operativnog zahvata. U prilogu dopisa apelant je dostavio izvještaj ljekara specijaliste Kliničkog centra Srbije od 20. decembra 2011. godine. Takođe, naveo je bi „da nepostupanje po nalazima renomirane zdravstvene ustanove sa ugledom na svim prostorima bivše Jugoslavije“, kakav medicinski tretman ne može da ima bilo gdje u Bosni i Hercegovini, odnosno odlaganje neophodne operacije moglo imati nenadoknadivu posljedicu po njegovo zdravlje i zdravlje njegove porodice.
16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Imajući u vidu sadržaj zahtjeva za ponovno donošenje privremene mjere Ustavni sud smatra da okolnosti na koje se pozvao apelant nemaju karakter novih okolnosti koje bi opravdavale usvajanje privremene mjere apelanta. Naime, i u prvobitno i u ranije postavljenom zahtjevu za izdavanje privremene mjere apelant je tražilo da Ustavni sud odloži izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji, a na što se odnosi i ovaj zahtjev za donošenje privremene mjere.
18. Međutim Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravomoćne sudske odluke, u konkretnom slučaju Presude Vrhovnog suda mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud ponavlja, a što je već obrazložio u svojim odlukama AP 4377/10 od 10. novembra 2010. godine i AP-4377/10 od 6. decembra 2011. godine, da razlozi kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji.
19. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u tački 18. Odluke broj AP-4377/10 od 6. decembra 2011. godine, kojom je odbio apelantov ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere od 7. februara 2011. godine, između ostalog, naveo: U konkretnom slučaju iz dokumentacije dostavljene uz ponovni zahtjev za donošenje privremene proizilazi da su apelant, njegov otac i majka lošeg zdravstvenog stanja i pod stalnom liječničkom kontrolom, ali Ustavni sud naglašava da apelant ni u ponovnom prijedlogu ne nude razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koja je neophodna u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da je prethodno Okružni sud u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske razmatrajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene odluke (kojom je apelantova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora odbijena), ocijenio opravdanim njeno odlaganje i odložio izvršenje kazne zatvora do 7. novembra 2010. godine. Zatim je, u ponovnom podnesenom apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja kazne zatvora Okružni sud apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene odluke (kojom je molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora, odbačena kao nedozvoljena,) odbio, o čemu je dao detaljne razloge. Pored toga, Ustavni sud zapaža da isti zakon predviđa i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđeni upućuje u zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Dalje, propisano je i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju u zdravstvenoj ustanovi uračunava u izdržavanje kazne zatvora.
20. U konkretnom slučaju iz dokumenta dostavljenog uz ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere od 11. januara 2012. godine, odnosno iz izvještaja ljekara specijaliste urologije Kliničkog centra Srbije od 20. decembra 2011. godine proizilazi da apelantovo zdravstveno stanje dozvoljava pristupanje ranije planiranom operativnom zahvatu na preostalom testisu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz ljekarske dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu proizilazi da se ni jedna zdravstvena ustanova nije eksplicitno izjasnila da se apelant zbog svog zdravstvenog stanja ne smije uputiti na izdržavanje kazne. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je članom 97. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske propisano da se osuđenim licima tokom izdržavanja kazne zatvora obezbjeđuje zdravstvena zaštita, dok je članom 98. stav 1. istog zakona propisano da se u slučajevima kad ne postoji mogućnost liječenja u Ustanovi i mogućnost obavljanja potrebnog specijalističkog pregleda u Ustanovi, oboljeno osuđeno lice upućuje u zdravstvenu Ustanovu.
21. Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da apelant ni u ponovnom prijedlogu ne nudi razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da odluči drugačije nego u svojim odlukama AP 4377/10 od 10. novembra 2010. godine i AP-4377/10 od 6. decembra 2011. godine odnosno da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna a prethodno ispitana od strane suda, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koja je neophodna u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je i ponovni apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović