Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5603/10 (Grad Banja Luka)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5603/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine u predmetu broj AP 5603/10, rješavajući zahtjev Grada Banja Luke za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Grada Banja Luka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 13. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032816 10 Gz od 30. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032816 06 P od 15. marta 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tužiteljici Zemiri Kapetanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) „otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje“ na stanu u Banja Luci, ulica Ravnogorska broj 13, stan broj 2/III (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je 5. maja 2011. godine dopunio apelaciju te osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032816 10 Rev od 15. februara 2011. godine,

2. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv apelanta, kao prvotuženog i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), iz učešće Jasminke Vujčin kao umješača na strani apelanta ( u daljnjem tekstu: umješač) radi utvrđenja.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 032816 06 P od 15. marta 2010. godine je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana zaključen 11. novembra 1980. godine, između prednika tužiteljice Esada Kapetanovića i prednika drugotuženog SIZ-a stanovanja Banja Luka, pravno valjan i da je prednik tužiteljice stekao stanarsko pravo na spornom stanu. Stavom II prvostepene presude usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. Stavom III prvostepene presude je odbačena protivtužba apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju stana zaključen 11. novembra 1980. godine, jer o istom zahtjevu već teče parnica. Nadalje, stavom IV prvostepene presude je odbijen kao neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništavost rješenja „Fonda za obnovu Banja Luke“ kojim je predniku tužiteljice dat na korištenje sporni stan. Zatim, stavom V prvostepene presude je odbijen kao neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva apelanta u dijelu u kojem je tražio da tužiteljica preda sporni stan u posjed i slobodno raspolaganje od lica i stvari. Apelant i drugotuženi su, konačno, obavezani da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate iznos od 2.462,50 KM, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica 27. oktobra 1998. godine Osnovnom sudu po punomoćniku podnijela tužbu protiv apelanta i drugotuženog radi utvrđenja. U tužbi je navela da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a kao bračni drug dotadašnjeg nosioca stanarskog prava Esada Kapetanovića. Tokom parničnog postupka, koji je obuhvatio izvođenje velikog broja dokaza, nesporno je utvrđeno da je prednik tužiteljice bio nosilac stanarskog prava u Prijedoru, prije nego što je zaključio ugovor o korištenju stana 11. novembra 1980. godine s prednikom drugotuženog. Nadalje, Osnovni sud je zauzeo stav da je na zakonom propisan način, a shodno članu 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), prednik tužiteljice stekao stanarsko pravo na spornom stanu u Banje Luci, u kojem je sa članovima svog porodičnog domaćinstva živio sve do 1992. godine, kada je iz istog deložiran. Nadalje, je navedeno da je nesporno da se tužiteljica i njen pokojni suprug nisu prijavili nadležnom CJB Banja Luka prije rata, i da su to učinili prvi put 16. marta 1993. godine. Međutim, kako je zaključio Osnovni sud, iz te činjenice se nikako ne može izvući zaključak da prednik tužiteljice sa članovima svoje porodice nije živio u spornom stanu, obzirom da je, provođenjem mnogih dokaza, utvrđeno da je uselio u sporni stan, živio u njemu i ispoljio volju da u istom trajno živi. Slijedom prednje navedenog, Osnovni sud je stao na stanovište da je ugovor o korištenju spornog stana zaključen 11. novembra 1980. godine između prednika tužiteljice i prednika drugotuženog pravno valjan i stečen na zakonit način. Iz navedenog proizilazi da tužiteljica ima pravo da sporni stan trajno i nesmetano koristi, te da je apelant dužan da u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova u RS sa tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu stana, odnosno ugovor o otkupu stana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032816 10 Gz od 30. septembra 2010. godine, koju je apelant primio 13. oktobra 2010. godine, žalba apelanta i umješača na strani apelanta su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Po ocjeni Okružnog suda, činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda su u cjelosti pravilni i zakoniti, radi čega su predmetne žalbe neosnovane. Obzirom da je pravni prednik tužiteljice na zakonit način postao nosilac stanarskog prava zajedno sa tužiteljicom kao suprugom, a ugovor o korištenju stana nije prestao ni na jedan od zakonom propisanih načina, pa proizilazi da je isti useljenjem u sporni stan, stekao stanarsko pravo na istom, iz kog prava tužiteljica izvodi svoje pravo daljnjeg trajnog nesmetanog korištenja predmetnog stana. Kako je naveo Okružni sud, prvostepeni sud je na osnovu pisanih dokumenata, ugovora o korištenju stana i akata o dodjeli stana pravilno izveo zaključak da je pravni prednik tužiteljice zaključio ugovor o korištenju stana i da je u njega uselio. Kako je naveo Okružni sud, u konkretnom predmetu je bilo sporno, da li je prednik tužiteljice postao i nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da li tužiteljici pripada pravo da iz stanarskog prava njenog prednika crpi pravo da, nakon njegove smrti, nastavi trajno i nesmetano koristi predmetni sporni stan. Kako predniku tužiteljice nije prestao ugovor o korištenju stana ni na jedan od zakonom propisanih načina, ugovor o korištenju stana, kako je zaključio Okružni sud, je pravno valjan, tako da tužiteljici, kao sunositeljici stanarskog prava, pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. Slijedom navedenog, kako je zaključio Okružni sud, pravilno je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavost rješenja o dodjeli spornog stana, te za predaju stana apelantu. Suprotno stavu žalbenih navoda, prvostepeni sud je savjesno i brižljivo cijenio svaki od dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je uzeo koje činjenice smatra dokazanim, što je prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje utvrđenje je pravilno primjenio materijalno pravo.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032816 10 Rev od 15. februara 2011. godine revizija apelanta i umješača je djelimično uvažena i drugostepena presuda djelimično preinačena. U izreci revizione odluke, Vrhovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila utvrđenje da je pravno valjan ugovor o korišćenju stana od 11. novembra 1980. godine zaključen između prednika tužiteljice i prednika drugotuženog. Polazeći od činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, koje nije moglo biti predmetom pobijanja i ocjenjivanja u konkretnom revizijskom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kako je utvrdio Vrhovni sud, sporni stan je dodjeljen predniku tužiteljice u vremenu kada je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Prijedoru, pa je on imao obavezu da u roku od 15 dana, počev od momenta korištenja više stanova, da o tome obavjesti stambeni organ i da se ujedno izjasni koji će stan dalje koristiti, a iz drugog stana iseli u roku od 30 dana. Suprotno postupanje predstavlja prekršaj za koji se može izreći kazna zatvora ili novčana kazna (član 68 tačka 2. ZSO). Inicijativu za iseljenje višestrukog korisnika može, po ocjeni Vrhovnog suda, dati sam stambeni organ, kao i svako drugo lice, što je u skladu sa odredbom člana 12. istog zakona. Dakle, nakon proteka roka iz člana 17. ZSO unutar kojeg se nisu izjasnili koji će stan nastaviti da koriste, tužiteljica i njen suprug u odnosu na sporni stan imaju status lica koje se nezakonito uselilo u stan. Obzirom da u roku od tri godine stambenom organu nije podnesen zahtjev za iseljenje odnosno u roku od pet godina davalac stana na korištenje nije podnio zahtjev stambenom organu za ispražnjenje stana, oni su, prema zaključku Vrhovnog suda, protekom roka od osam godina stekli pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana što se izjednačava sa stanarskim pravom, jer su stan u Prijedoru vratili davaocu stana na korištenje 1992. godine i odustali od zahtjeva za povrat toga stana. Time su, kako je zaključio Vrhovni sud, stekli pravo da sporni stan i otkupe u skladu sa odredbom člana 10. stav 1. i člana 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova RS. Vrhovni sud nije prihvatio tvrdnje revizije da se tužiteljica nije uselila u sporni stan samo iz razloga što je sve do marta 1993. godine imala prijavljeno prebivalište u Prijedoru, što su pravilno ocjenili nižestepeni sudovi.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je detaljno izložio hronološki tok postupka pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom na način izložen u činjeničnom dijelu ove odluke, a čija se suština svodi na to da su sudovi pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primjenili materijalno pravo. Zbog iznesenih razloga, a prvenstveno što je sud bazirao svoju odluku na iskazu svjedokinje T. B. i predugom trajanju parničnog postupka, apelant smatra da su mu povređena navedena ustavna prava. Stoga, apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i osporene odluke ukinu. Konačno, apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tužiteljici „otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje“ spornim stanom.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešnog i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te propusta i grešaka u provođenju samog parničnog postupka. Međutim, apelant osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio „tužiteljici otuđenje, sakrivanje, opterećenje ili raspolaganje spornim stanom“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i donošenja odluke o meritumu, ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5603/10 (Grad Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio