Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-633/12 (Vitai d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-633/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-633/12, rješavajući zahtjev Vitai d.o.o. Čitluk za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vitai d.o.o. Čitluk za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitai d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Olivera Juričić, izvršni direktor, iz Čitluka, podnio je 10. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 050321 10 Gži od 6. oktobra 2011. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti prodaja nekretnina izgrađenih na k.č. 1646/3 kuća i podrum upisanih u z.k. ulošku broj 203, K.O. Čitluk (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i pokretnih stvari koje se nalaze u vinariji prema popisu iz izvršenog rješenja Opštinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ip-58 01 050321 09 od 5. februara 2009. godine, a do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

3. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 27. februara 2012. godine tako što će dostaviti odluke nadležnih sudova koje osporava apelacijom. Apelant je 16. marta 2012. godine dostavio osporeno rješenje Kantonalnog suda.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 58 0 I 050321 10 Gži od 6. oktobra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Opštinskog suda broj Ip-58 01 050321 09 od 5. februara 2009. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor apelanta kao izvršenika, te da je dao valjane i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud. Pri tom, posebno je ukazano da je izvršenje zatraženo na temelju izvršne sudske odluke, da je uz prijedlog za izvršenje podnesen valjan z.k. izvadak za z.k. uložak broj 203 K.O. Čitluk od 27. januara 2009. godine, a kao dokaz da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina. Apelantovi navodi da ovaj objekt na terenu ne postoji ocijenjeni su nebitnim jer nisu dokazani, kao i okolnost da je apelant predmetnu nekretninu otuđio ugovorom o darovanju, posebno imajući u vidu vrijeme kada je taj ugovor zaključen, tj. 6. februar 2009. godine, a što znači nakon pokretanja izvršnog postupka (prijedlog za izvršenje podnesen 29. januara 2009. godine), a što bi moglo upućivati na apelantovu namjeru da onemogući izvršenje. S tim u vezi ukazano je i da promjena vlasnika nekretnine izvršena tokom izvršenog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika do visine vrijednosti nekretnine (član 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku). Apelantovi prigovori koji su se ticali prestanka postojanja izvršenika kao pravne osobe a koji ničim nisu dokazani, ocjenjeni su kao sračunati na odugovlačenje postupka izvršenja. U vezi sa apelantovim navodom da je tražio zakazivanje ročišta radi raspravljanja istaknutog prigovora, Kantonalni sud je istakao zakazivanje ročišta u smislu člana 48. Zakona o izvršnom postupku nije obavezno i da sud cijeni, prema okolnostima konkretnog slučaja, da li će ga odrediti, kao i da o prigovoru može odlučiti bez održavanja ročišta kao što je i u konkretnom slučaju učinjeno, odnosno da i po njegovoj ocjeni održavanje ročišta nije bilo potrebno. U odnosu na pokretne stvari ukazano je da su one također bile predmet ugovora o darovanju od 6. februara 2009. godine, ali da ničim nije dokazano da su sve pokretne stvari koje su pobrojane u prijedlogu za izvršenje i bile predmet darovanja. Pri tom, ukazano je da je izvršenje na pokretnim stvarima predloženo samo za slučaj nemogućnosti provođenja izvršenja na predmetnoj nekretnini.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje po apelantovom mišljenju se ogleda u činjenici mu je onemogućeno da prezentuje dokaze u toku postupka, a koji se tiču vlasništva nad nekretninama koje su predmet izvršenja, kao i činjenice da objekti označeni kao predmeti izvršenja na terenu ne postoje. Apelant tvrdi da je sagrađen novi objekt koji nije njegovo vlasništvo već je vlasništvo fizičke osobe. Shodno navedeno, apelant smatra da je sud, shodno članu 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku izvršni postupak mogao nastaviti samo protiv novog vlasnika, a što nije učinjeno. Nadalje, apelant tvrdi da je predočenim ugovorom o darovanju dokazao da je vlasnik pokretnih stvari fizička osoba, a da Kantonalni sud samo paušalno navodi da to nije dokazano. Povreda prava na imovinu po apelantu se ogleda u činjenici da se u podrumima nalaze ogromne količine proizvedenog vina, pa ako dođe do njegove prodaje, za njega će nastati nesaglediva šteta jer su u proizvodnju uložena ogroman novčana sredstva. Nadalje, apelant ističe da su predmetne nekretnine i cjelokupna oprema vinarije njegova jedina imovina čija prodaja će za posljedicu imati prestanak njegovog postojanja. Pri tom, apelant ističe i da je tražilac izvršenja fizička osoba bez zaposlenja, pa u slučaju da njegova apelacija bude usvojena, on ni na koji način ne bi mogao povratiti sredstva koja bi tražilac izvršenja naplatio, a čime bi mu bila prouzrokovana nenadoknadiva šteta jer ne bi mogao nastaviti proizvodnju i propao bi.

6. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti prodaja nekretnina izgrađenih na k.č. 1646/3 kuća i podrum upisanih u z.k. uloška broj 203, K.O. Čitluk (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i pokretnih stvari koje se nalaze u vinariji prema popisu iz izvršenog rješenja Opštinskog suda broj Ip-58 01 050321 09 od 5. februara 2009. godine, a do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. Apelant je istakao da vinarija sagrađena na k.č. 1646/3 upisana u z.k. uložak broj 203 K.O. Čitluk sa opremom čini njegovu jedinu imovinu, da predstavlja osnovno sredstvo za rad, pa da bi provođenjem izvršenja moglo doći do potpunog prestanak rada vinarije i otpuštanja zaposlenih.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

10. Shodno navedenom, apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno apelant nije predočio dokaze koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-633/12 (Vitai d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio