Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-728/12 (V. G.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-728/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 728/12, rješavajući zahtjev Vinka Grbeša za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vinka Grbeša za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Grbeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kočerina, Široki Brijeg, podnio je 22. februara 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 64 0 P 006474 88 P od 17. juna 2011. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio sudovima hitno postupanje u konkretnom predmetu radi „dobijanje pravične rente zbog trajnog umanjenja životne i radne sposobnosti i zbog enormnom povećanja troškova života“.
2. Apelant je 14. marta 1988. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Zavoda za osiguranje imovine i lica „Dunav“, Glavna filijala Šabac (u daljnjem tekstu: tuženi) navodeći da mu je Presudom Općinskog suda u Mostaru broj: 1382/78 od 24. oktobra 1979. godine na ime naknade štete dosuđen iznos od 2.500 dinara, kao trajna mjesečna renta počev od 1. januara 1979. godine, a da su se od dana donošenja ove presude do dana podnošenja tužbe prilike znatno promijenile, troškovi života enormno porasli kao i osobni dohodci radnika, pa je stoga prisiljen podnijeti tužbu radi povećanja dosuđene rente.
3. Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 006474 88 P od 17. juna 2011. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta koji glasi: „Mijenja se pravomoćna presuda Općinskog suda u Mostaru broj 1382/78 od 24. oktobra 1979. godine na način da je tuženi dužan apelantu isplatiti na ime naknade rente ukupno kapitalizirani iznos od 174.479,25 KM za period od 1. aprila 1988. godine do 31. oktobra 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospjeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, da je dužan ubuduće apelantu na ime mjesečne rente isplaćivati mjesečne iznose od po 634,87 KM pa nadalje do 5 dana u mjesecu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka“.
4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je taj sud na temelju nalaza vještaka dr. Dušana Vukotića koji je prihvatio kao objektivan i pravilan, utvrdio da je apelantu umanjena radna sposobnost za 30% na temlju čega mu je i dosuđena renta. S tim u vezi je ukazao da prema odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“, broj 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika i smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Dakle, oštećenom pripada pravo da traži povećanje već ranije dosuđene rente iz dvojakih razloga; usljed pogoršanja ili poboljšanja zdravlja oštećenog ili kada porastu troškovi života, zarade i sl., a da apelant tokom trajanja postupka nije izveo niti jedan dokaz na okolnost znatne promjene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke, a to bi bilo pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja vezano za posljedicu prometne nezgode, promjene visine zarade na poslovima koje je apelant onemogućen da obavlja i koja bi to visina bila, te eventualne promjene primanja po osnovu invalidanosti i visine iste. Prema tome, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da li i u kojem smislu te u kom iznosu postoji razlika, a promjena valute i inflacija na koje je ukazivao apelant nije sama po sebi opravdan razlog za izmjenu rente, kao što to nije ni povećanje troškova života u odnosu na period kada je renta dosuđna, zbog čega je odlučio kao u izreci
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ističući da je tužbu sudu podnio prije 24 godine, 14. marta 1988. godine, a da je Općinski sud tek 17. juna 2011. godine donio prvostepenu presudu kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pa predlaže Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju razmatra prioritetno i donese privremenu mjeru, kojom će redovnim sudovima naložiti hitno postupanje u konkretnom predmetu radi„“dobijanje pravične rente zbog trajnog umanjenja životne i radne sposobnosti, i zbog enormnom povećanja troškova života“.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i predlaže da Ustavni sud naloži hitno postupanje u konkretnom predmetu, kao i donošenja privremene mjere radi „dobijanja pravične rente zbog umanjenja životne i radne sporobosti i zbog enormnog povećanja troškova života“. Prema tome Ustavni sud nalazi da su razlozi ponešenja predmetne apelacije identičini razlozima donošenja privremene mjere. Prema tome, Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović