Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-729/12 (S. A.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-729/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP-729/12, rješavajući zahtjev Snježane Aleksić za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Snježane Aleksić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Snježana Aleksić, (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Jezdimir Ž. Spasojević, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 20. veljače 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 001650 11 Kž od 23. siječnja 2012. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 01650 05 K od 4. srpnja 2011. godine. Apelantica je 8. ožujka 2012. godine dostavila podnesak kojim je dostavila Uputni akt Osnovnog suda broj 080-0-IKS-12-000032 od 6. ožujka 2012. godine ne temelju kojeg se apelantica treba javiti na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod u Istočnom Sarajevu 16. ožujka 2012. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 01650 05 K od 4. srpnja 2011. godine apelantica je oglašena krivom zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinila kazneno djelo falisificiranje ili uništavanje službene isprave iz članka 379. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZ RS-a). Osnovni sud osudio je apelanticu na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Istom presudom Osnovni sud izrekao je apelantici i mjeru sigurnosti Zabrana vršenja poziva knjigovođe u trajanju od dvije godine, uputio oštećenog D.S. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu, te obvezao apelanticu na naknadu troškova postupka.
3. Također istom presudom apelantica je oslobođena od optužbe da je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinila kazneno djelo zlouporaba službenog položaja ili ovlaštenja iz članka 347. stavak 4. u svezi sa stavkom 3. KZ RS-a.
4. Obrazlažući odluku Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, saslušao svjedoke, vještake, da je izvršio uvid u nalaz i mišljenja ovih vještaka, izvode iz banke i kopije čekova, da je izvršio analizu navedenih dokaza, te zaključio da je na jasan i nedvosmislen način dokazano da je apelantica počinila predmetno kazneno djelo, jer je u čekove kao poslovne isprave unijela neistinite podatke tako što je navela ime i prezime oštećenog kao vlasnika poduzeća „Olimpik sport“ d.o.o., koje je umjesto njega osobno potpisala navodeći njegovo i ime i prezime i ovjerila ih pečatom poduzeća, a zatim ih realizirala u banci kod koje je to poduzeće imalo otvoren račun. U odnosu na kazneno djelo zlouporaba službenog položaja ili ovlaštenja, Osnovni sud je naveo da kako opis djela ne sadrži sva bitna zakonska obilježja ovog kaznenog djela, to je za ovo kazneno djelo apelanticu oslobodio od optužbe.
5. Odlučujući o žalbama Okružnog tužiteljstva u Bijeljini i apelantice, Okružni sud donio je Presudu broj 80 0 K 001650 11 Kž od 23. siječnja 2012. godine kojom je žalbu Okružnog tužiteljstva u Bijeljini odbio kao neutemeljenu, a apelantičinu žalbu djelomično uvažio u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni u osuđujućem dijelu, preinačio prvostupanjsku presudu, tako da je apelantičine radnje kvalificirao kao kazneno djelo falisificiranje isprave iz članka 377. stavak 2. KZ RS-a i osudio apelanticu na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Okružni sud je odlučio da u ostalom dijelom prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena. Okružni sud je naveo da nije prihvatljivo stanovište obrane da radnje apelantice, iako sadrže obilježja kaznenog djela, ne predstavljaju kazneno djelo, jer su u zanemarljivoj mjeri opasne zbog svog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Naime, apelantica je u periodu od dvadeset dana u svojstvu knjigovođe u poduzeću napravila lažne čekove za podizanje novčanih sredstva i te čekove uporabila u banci, tako da se radi o težem i izrazito društveno opasnom kaznenom djelu. Međutim, apelantica nije počinila kazneno djelo falisificiranje ili uništavanje službene isprave nego kazneno djelo falisificiranje isprave, jer je inkriminiranim radnjama napravila lažne čekove i te čekove uporabila kao prave, a lažni ček je ček koji nije izdat od osobe koja je označena kao njegov izdavatelj. Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud nije dao ogovarajući značaj olakšavajućim okolnostima, odnosno da je apelantici izrečena prestroga kazna zbog čega je i tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu.
6. Apelantica osporava isključivo presudu Okružnog suda i navodi da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo kada je prekvalificirao kazneno djelo, za koje je nepravosnažno osuđena, na teži kvalificirani oblik drugog kaznenog djela koje joj se optužnicom uopće nije stavljalo na teret, niti je Okružno tužiteljstvo u Bijeljini „napadalo“ prvostupanjsku presudu u tom dijelu. S tim u svezi Okružni sud se „kretao“ izvan okvira žalbenih navoda, pri čemu je irelevantno da je za oba djela predviđena ista kazna. Osim toga postupak je predugo trajao (sedam godina) zbog čega joj je povrijeđeno suđenje u razumnom roku. Obrazlažući razloge za donošenje privremene mjere, apelantica je istakla da kako je presuda Osnovnog suda izvršna, nesumnjivo je da za nju mogu nastati neotklonjive štetne posljedice upućivanjem na izdržavanje izrečene zatvorske kazne.
7. Apelantica je u podnesku od 8. ožujka 2012. godine istakla da se stara o bolesnoj majci (apelantica je dostavila medicinski nalaz za majku i potvrdu Općine Bijeljine da se stara o majci) tako da bi upućivanje na izdržavanje kazne zatvora njenu majku dovelo u bezizlaznu situaciju.
8. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da kako je presuda Osnovnog suda izvršna, nesumnjivo je da za nju mogu nastati neotklonjive štetne posljedice upućivanjem na izdržavanje izrečene zatvorske kazne, odnosno kako se stara o bolesnoj majci, upućivanje na izdržavanje kazne zatvora njenu majku bi dovelo u bezizlaznu situaciju.
11. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. lipnja 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoje propisi koji reguliraju način i postupak za odlaganje izvršenja kazne zatvora – Zakon o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske. Ovim zakonom je regulirano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. U konkretnom slučaju apelantica nije ponudila dokaze da je iskoristila ili da je na nedopušten način bila onemogućena u korištenju mogućnosti koju ima prema Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija Republike Srpske, a koja joj stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. S tim u svezi Ustavni sud nalazi da nije dovoljno samo isticanje navoda o staranju o bolesnoj majci i navoda u svezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, odnosno apelantica nije ponudila odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zaključuje da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
13. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović