Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-121/12 (A.H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-121/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 121/12, rješavajući apelaciju A.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.H. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035169 10 Rev od 8. decembra 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035169 09 Gž od 27. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035169 07 P od 24. avgusta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. A.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, podnijela je 5. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035169 10 Rev od 8. decembra 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035169 09 Gž od 27. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035169 07 P od 24. avgusta 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 0235169 07 P od 24. avgusta 2009. godine koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 035169 09 Gž od 27. novembra 2009. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantice podnesena radi zaštite prava iz radnog odnosa. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantici radni odnos kod poslodavca Metal AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) prestao rješenjem tuženog 24. aprila 1993. godine. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da se blagovremeenost tužbe odnosi na podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku što znači da, ukoliko radnik ne podnese tužbe u propisanom roku, on gubi pravo da pred sudom traži zaštitu svog povrijeđenog prava, odnosno gubi pravo na tužbu. Prvostepeni sud je još naveo da je očigledno da je tužba podnesena neblagovremeno, u smislu odredbe člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kod nesporne činjenice da je apelantici radni odnos prestao 24. aprila 1993. godine, o čemu je odmah imala saznanje, a da je tužba podnesena 17. januara 2007. godine.
3. Odlučujući o reviziji apelantice podnesenoj protiv drugostepenog rješenja Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 035169 10 Rev od 8. decembra 2011. godine reviziju, kao neosnovanu, odbio. U obrazloženju je, između ostalog, istaknuto da su osporena nižestepena rješenja pravilna i zakonita, s obzirom na činjenicu da je apelantica za povredu prava iz radnog odnosa saznala u aprilu 1993. godine, a da je tužbu za zaštitu svojih prava podnijela sudu 17. januara 2007. godine, pa je očigledno apelanticina tužba neblagovremena, saglasno odredbi člana 105. stav 2. ZOR-a, te su stoga i pravilno odlučili nižestepeni sudovi da tužbu odbace, primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenja redovnih sudova koja su donesena u postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, kojima je apelanticina tužba odbačena, kao neblagovremena, uz obrazloženje da je podnesena izvan zakonom propisanog roka, u smislu odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a. Citiranom odredbom je propisano da se tužba za zaštitu radnika može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu Osnovni sud je odbacio apelanticinu tužbu kao neblagovremenu, budući da je tokom postupka utvrdio da je apelantici radni odnos kod tuženog prestao 24. aprila 1993. godine o čemu je apelantica odmah imala sazananje, a da je tužbu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa sudu podnijela 17. januara 2007. godine, izvan zakonom propisanog roka. Dakle, da bi sud meritorno odlučivao o podnesenoj tužbi apelantica je morala, u smislu odredbe člana 105. stav 2. ZOR-a, podnijeti tužbu blagovremeno, jer se propuštanjem zakonom propisanog roka apelantica lišila mogućnosti da redovni sudovi meritorno rasprave njen tužbeni zahtjev i na taj način donesu odluku koja bi bila podobna za apelaciono razmatranje pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da je neblagovremeno podnošenje tužbe imalo za posljedici i to da su i pravni lijekovi koje je apelantica koristila, redovni i vanredni, bili neefikasni, budući da, ni Okružni, ni Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, već samo i isključivo procesno pitanje blagovremenosti podnesene tužbe. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni su je zaključio da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga apelacija ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović