Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2125/09 (E. Č.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2125/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2125/09, rješavajući apelaciju Edine Čustović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Čustović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-08-000345 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002898 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-000 869 od 15.
juna 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Čustović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-08-000345 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070-0-Rev-08-000345 od 7. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-000 869 od 15. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-000 869 od 15. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 070-0-Rev-08-000345 od 7. aprila 2009. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka Komisije za utvrđivanje nacrta rang-liste Energoinvest d.d.-a Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1999/06 od 20. oktobra 2006. godine i da se utvrdi da apelantica ima pravo da bude uvrštena na rang listu za dodjelu stanova kod tuženog, te da je tuženi dužan da apelanticu uvrsti na rang listu u skladu sa Pravilnikom tuženog. Pored toga, presudom je odbijen i apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo tuženom da vrši raspodjelu stanova na osnovu usvojene rang liste, iza 42-og mjesta na rang listi, do pravomoćnog okončanja predmetnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene odluke je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelantica zaposlenica tuženog i da je kod tuženog, rješenjem Komisije za utvrđivanje rang liste (u daljnjem tekstu: Komisija) od 20. aprila 2006. godine, raspisan interni oglas za dodjelu stanova zaposlenicima. Predmetni oglas je objavljen na oglasnoj ploči tuženog i u dnevnom listu „Dnevni avaz“, sa rokom od 30 dana za podnošenje prijava. Dalje je navedeno da apelantica nije podnijela prijavu u određenom roke te da je tražila od Odbora sindikata, saglasnost da joj „se odobri da bude uvrštena na rang listu“. Potom je, kako je to navedeno u prvostepenoj presudi, na sastanku sindikata i Komisije za stanove, 7. juna 2006. godine prihvaćen zahtjev apelantice da se naknadno uvrsti na rang listu, nakon čega je apelantica, 20. juna 2006. godine, podnijela prijavu na oglas. Dalje je navedeno da je na sjednici Odbora sindikata od 25. avgusta 2006. godine donijet zaključak da se sve prijave koje su pristigle nakon roka koji je utvrđen javnim oglasom ne uzimaju u razmatranje. Komisija je 18. septembra 2006. godine utvrdila nacrt rang liste, (na kojem nije bila uvrštena apelantica) i objavila ga na oglasnoj ploči tuženog, na koji je apelantica izjavila prigovor. Tuženi je potom 20. oktobra 2006. godine donio odluku kojom se prigovor apelantice na donesenu odluku odbio, uz obrazloženje da je njena prijava neblagovremena. Potom je direktor tuženog, na osnovu člana 7. Pravilnika o dodjeli stanova (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i konačnog prijedloga rang liste, 21. novembra 2006. godine, utvrdio konačnu rang listu zaključno sa 89. mjestom, na kojoj se ne nalazi apelantica.
4. Također, Općinski sud je naveo da nacrt rang liste, koji je predmet poništenja u ovom postupku, nije akt kojim je izvršena konačna dodjela stanova zaposlenicima tuženog već je to konačna rang lista, koju je u skladu sa Pravilnikom, donio direktor tuženog 21. novembra 2006. godine. Po ocjeni Općinskog suda, u konkretnom postupku, predmet preispitivanja može biti samo konačna rang lista koja je osnov za dodjelu stavova. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, iz dokaznog postupka proizlazi da je apelantica podnijela tužbu jer nije uspjela sa svojim prigovorom na nacrt rang liste, budući da je njen prijava odbačena kao neblagovremena, pa samim tim i nije uvrštena na rang listu koju i ne osporava u predmetnom postupku. Općinski sud je zaključio da apelantica nema pravni interes za poništavanje nacrta rang liste te da je, ukoliko smatra da je povrijeđeno njeno pravo iz osnova rada, imala mogućnost da traži pred sudom preispitivanje odluke o odbacivanju prigovora, a potom zaštitu prava u pogledu dodjele stana ostvari adekvatno postavljenim tužbenim zahtjevom. Dalje, u pogledu apelanticinog zahtjeva za donošenje mjere osiguranja, Općinski sud je naveo da je taj zahtjev odbio jer apelantica nije učinila vjerovatnim postojanje svog potraživanja ili prava, kao ni opasnost da bi bez takve mjere tuženi znatno otežao ostvarivanje prava apelantice.
5. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepena presuda pravilna, te da je prvostepeni sud, pravilno odlučio kada je, odbio zahtjev apelantice za poništenje sporne odluke. Naime, Kantonalni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva apelantice bio poništenje odluke Komisije, kojom je odbijen njen prigovor na prijedlog rang liste za dodjelu stanova tuženog. Dalje je Kantonalni sud istakao da je u postupku kod tuženog prilikom utvrđivanja objavljivanja rang liste ne postoje propusti a činjenica da je apelantica dobila saglasnost od strane direktora, odnosno sindikalne organizacije sa sastanka održanog 7. juna 2006. godine, što je konstatovano u zapisniku da se prihvati njen zahtjev za naknadnu prijavu na oglas, te da kasnija odluka kojom je njen zahtjev odbijen, ne može imati formu rješenja–odluke o dozvoljenom povratu u prijašnje stanje, na koje se apelantica poziva u žalbi. Naime, institut povrat u prijašnje stanje je regulisan odredbama čl. 328. do 333. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je određen postupak podnošenja zahtjeva i odlučivanja, pa se iste ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju.
6. Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-08-000345 od 7. aprila 2009. godine, odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je naveo da je pravilan pravni stav prvostepenog suda da predmet poništenja ne može biti nacrt rang liste kao ni odluka kojom je odbijen prigovor apelantice na nacrt rang liste jer ne predstavljaju konačne odluke o dodjeli stana. Članom 7. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 28/05), po kojem se vrši dodjela stanova kod tuženog, je propisano da se dodjela stanova vrši na osnovu rang liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom odnosno općim aktom. Članom 36. Pravilnika (tuženog), je propisano da na osnovu konačne rang liste, čiji prijedlog, u skladu sa odredbom člana 35. Pravilnika utvrđuje sindikalna organizacija tuženog, direktor tuženog donosi rješenje o dodjeli konkretnog stana. To rješenje predstavlja konačnu odluku o dodjeli stana i samo ono može biti predmet sudske zaštite, dok se o pravilnosti postupka koji je prethodio donošenju tog rješenja, pa samim tim i pravilnosti nacrta rang liste, rješava kao o prethodnom pitanju. Također, i Vrhovni sud je ukazao, s obzirom da predmet pobijanja u ovoj pravnoj stvari nije konačna odluka o dodjeli stana, to je bio razlog da nižestepeni sudovi ne rješavaju meritorno ovaj spor.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela hronologiju postupka kod tuženog, povodom oglasa tuženog za raspodjelu stanova, i da, u konačnici, prilikom utvrđivanja prijedloga rang liste, njena prijava nije uzeta u obzir. Dalje, apelantica navodi da je zbog činjenice da Komisija nije uzela u obzir njenu prijavu i da je nije uvrstila na nacrt rang listu za dodjelu stanova podnijela tužbu, ali da su redovni sudovi zaključili da ona nema pravni interes za poništenje nacrta rang liste, te da ima pravo na eventualno pobijanje konačne rang liste. Apelantica smatra da je ovakvim odlukama redovnih sudova „grubo“ povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i da ovakvo zaključivanje redovnih sudova, predstavlja formalizam koji je sam sebi cilj a upravljen je „protiv interesa zaposlenika“. Pored toga, apelantica navodi da su sudovi proizvoljno odlučivali u ovoj pravnoj stvari jer nisu primijenili odredbu člana 103. stav 3. Zakona o radu F BiH, budući da je tom odredbom propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu protiv odluke kojom je povrijeđeno neko od njegovih prava iz radnog odnosa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Apelantica osporava odluke redovnih sudova kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje odluke Komisije za utvrđivanje nacrta rang-liste tuženog broj 1999/06 od 20. oktobra 2006. godine te utvrđivanje obaveze tuženog da apelantica ima pravo da bude uvrštena na rang listu za dodjelu stanova i da je tuženi dužan da apelanticu uvrsti na rang listu. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj odluci broj AP 1974/08 razmatrao slično činjenično i pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1974/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 8. juna 2011. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
11. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se sud bavio procesnim pitanjima vezanim za dopustivost apelantove tužbe, te da stoga ishod takve procedure odnosno predmetni postupak nije mogao biti odlučujući za građanska prava i obaveze. Ovo osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je apelant osporavao pravilnost rang liste tuženog i odluke povodom prigovora na rang listu odluke a što po utvrđenju Kantonalnog suda prethodi donošenju rješenja o dodjeli stana koje će predstavljati konačnu odluku čija zakonitost može biti ispitivana u parničnom postupku. Ustavni sud je zaključio da je apelacija, kojom je apelant osporavao odluke kojim je odlučivano o dopustivosti apelantove tužbe a ne o meritumu spora, u odnosu na navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije , odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci AP-1974/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelantice nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović