Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2300/09 (M. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2300/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2300/09, rješavajući apelaciju Milana Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Jovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06-000 656 od 30. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-
1055/2005 od 27. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Loznice, kojeg zastupa Todor M. Marković, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000 656 od 30. aprila 2009. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1055/2005 od 27. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1055/2005 od 27. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-06-000 656 od 30. aprila 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Petrija Spasojević (u daljnjem tekstu: tužena) u cijelosti izmirena sa svojim nasljednim dijelom koji joj propada iza smrti njenog oca Đure Stankića i majke Mare Stankić, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude, a u zemljišnim knjigama u zk.ul.br. 28 i 41 k.o. Krćina i katastarskim knjigama u pl. 72 k.o. Krćina Gornja, ista izbriše kao suvlasnik na cijelim svojim dijelovima koje je dobila na osnovu rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Bijeljini broj O 774/86 i dopunskog rješenja o nasljeđivanju broj O 774/86 od 8. marta 2000. godine, koje nekretnine su prikazane zelenom bojom na skici sačinjenoj na licu mjesta od 18. aprila 2006. godine, koja skica je sastavni dio ove presude, a na kojima se ima upisati vlasnik i posjednik Petra Mihailović, kći Đure, te je tužena dužna apelantu naknaditi troškove parničnog postupka. Stavom drugim presude apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 120,00 KM. U uvodu presude kao vrijednost spora označen je iznos od 15.000 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tužena usmenim ugovorom o diobi sa majkom Marom i sestrom Petrom izdvojila svoj nasljedni dio koji joj pripada iza oca Đure, kao i dio koji bi joj pripao iza majke Mare, a zatim da li je to zemljište ona prodala Vaskrsiju Ristiću. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporna činjenica i da li preostale nekretnine koje su ostale kao nasljeđe iza Đure Stankića pripadaju samo apelantovoj majci Petri ili svoj suvlasnički dio od 1/2 u tim nekretninama pripadaju tuženoj. Takođe, Osnovni sud je naveo da su iskazi parničnih stranaka u potpunosti različiti i u tome da li je zaista postojao ugovor o diobi nasljeđa Đure Stankića, uključujući dio koji pripada Mari Stankić, te da li je taj dio zemljišta tužena prodala kao svoje Vaskrsiju Ristiću. Nakon izjave svjedoka Vaskrsija Ristića Osnovni sud je zaključio da su dio nekretnina iza Đure Stankića prodale zajedno Stankić Mara sa kćerima Petrijom i Petrom, iako iz ugovora o kupoprodaji od 13. februara 1973. godine proizilazi da je te nekretnine svjedoku Vaskrsiju Ristiću prodala tužena. Takođe, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis ovog suda broj O 774/86 utvrdio da su nekretnine koje su predmet ovog spora iza Đure Stankića nasljedile njegove kćerke Petrija i Petra sa dijelom od 1/2. Da su rješenjem o nasljeđivanju broj 774/86 od 13. oktobra 1986. godine, koje je postalo pravosnažno 22. januara 1987. godine raspravljane samo nekretnine o zemljišno knjižnim i gruntovnim podacima i to upisane u zk.ul. 28 i 41 k.o.Krćina. Nakon toga donijeto i dopunsko rješenje broj O 774/86 od 8. marta 2002. godine, koje je postalo pravosnažno 5. aprila 2002. godine, kojim su raspravljane i nekretnine po katastarskim podacima upisane u pl. 72 k.o.Krćina Gornja, tako što su za nasljednike ponovo proglašene kćerke ostavioca Petrija i Petra sa dijelom od po 1/2. Osnovni sud je naveo da je članom 239. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“, broj 7/80) propisano da: „pravosnažno rješenje o nasljeđivanju ili legatu vezuje stranke koje su učestvovale u posutpku raspravljanja zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjevostvaruju u parnici“. Osnovni sud je istakao da su pomenutim rješenjem o nasljeđivanju i dopunskim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeni predmet i obim zaostavštine, što znači „da je apelantovoj majci Petri, a zatim i apelantu bila poznata ili mogla biti poznata činjenica da je tužena nasljedila 1/2 nekretnina za koju apelant tvrdi da je diobom pripala njegovoj majci“. Obzirom na navedeno Osnovni sud je naveo da je apelantova majka imala mogućnost da izjavi žalbu protiv navedenog rješenja o nasljeđivanju, a zatim i dopunskog rješenja o nasleđivanju, te da po potrebi pokrene sudski postupak, prije okončanja navedenog ostavinskog postupka, kako bi eventualno dokazala postojanje pomenutog ugovora o diobi, te da dokazuje da tuženoj ne pripada nasljedni dio u nekretninama koje su predmet ovog spora. Obzirom da apelantova majka nije izjavila žalbu protiv navedenih rješenja o nasljeđivanju, niti je vodila sudski postupak kojim bi dokazivala svoje pravo na cijelom dijelu nekretnina, to nju, odnosno sada apelanta kao njenog nasljednika, vezuje pomenuto osnovno rješenje o nasljeđivanju, kao i dopunsko rješenje o nasljeđivanju, što proizilazi iz člana 239. Zakona o nasljeđivanju. Obzirom na navedeno i imajući u vidu izjavu svjedoka Vaskrsija Ristića, kao i činjenicu da pravosnažno rješenje o nasljeđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u postupku, te kako su ti dokazi u međusobnoj vezi, sud nalazi daje tužbeni zahtjev neosnovan pa je isti kao takav i odbio.
4. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv drugostepene odluke.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je: «(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima».
9. U konkretnom slučaju, vrijednost spora označena u prvostepenoj presudi je iznos od 15.000 KM. Obzirom da je presudama Osnovnog i Okružnog suda odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, proizilazi da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 10.000 KM, odnosno cenzus predviđen odredbom člana 237. stav 2. ZPP, pa je u smislu postojećih odredbi ZPP dopuštena revizija protiv drugostepene presude. Prema tome, apelant je propustio izjaviti reviziju prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović