Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-436/12 (D.M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-436/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-436/12, rješavajući apelaciju D.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 U 001671 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 09 0 U 001671 07 U od 17. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-
23-1853/07 od 19. decembra 2006. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04-II-23-366/02 od 19. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 09 0 U 001671 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 001671 07 U od 17. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1853/07 od 19. decembra 2006. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04-II-
23-366/02 od 19. decembra 2006. godine.
2. Apelant je 30. augusta 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Džemala Bijedića broj 37/17, navodeći da je nosilac stanarskog prava na navedenom stanu.
3. Zaključkom Uprave, broj 23-04/II-23-P-366/02 od 7. jula 2003. godine, odbačen je zahtjev apelanta kao neblagovremen.
4. Rješenjem Uprave, 27/02-23-4758/03 od 22. marta 2004. godine, poništen je prethodno navedeni zaključak i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
5. Zaključkom Uprave, broj 23-04-II-23-366/02 od 19. decembra 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju je navedeno da je apelant pored zahtjeva podnesenog 30. augusta 1999. godine, podnio istovremeno zahtjev za povrat stana i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 612287 dana 27. oktobra 1999. godine, koji je shodno odredbi člana 2. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo prenesen na nadležno rješavanje prvostepenom organu 3. oktobra 2005. godine. Budući da je tokom postupka nespornim utvrđeno da je stan rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove, broj 14/10372-3296/96 od 20. marta 1996. godine proglašen napuštenim i rješenjem, broj 14/6-372-1126/93 od 9. juna 1993. godine, dodijeljen I.R. na privremeno korištenje, a imajući u vidu rokove propisane odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za stanove koji su odlukom nadležnog organa proglašeni napuštenim bio je 4. juli 1999. godine a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, odnosno da je članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona izmijenjem član 18e. Zakona, tako da nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može izuzetno od odredbe člana 5. podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od 6. mjeseci od dana stupanja na snagu zakona, odnosno zaključno sa 30. junom 2002. godine, te je konstatovano da je apelantov zahtjev podnesen 30. augusta 1999. godine, neblagovremen. Također, konstatovano je da je zahtjev koji je apelant podnio Komisiji, broj 612287 dana 27. oktobra 1999. godine, neblagovremen budući da je članom 4. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za povrat koji su podneseni Komisiji, propisano da se zahtjev smatra blagovremenim ukoliko je podnesen u skladu sa rokovima iz člana 5. Zakona o prestanku primjene, odnosno ukoliko je podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije do 2. septembra 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno do 3. decembra 1999. godine za one koji nisu.
6. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-1853/07 od 19. decembra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protv zaključka Uprave, broj 23-04-II-23-366/02 od 19. decembra 2006. godine.
7. Presudom Kantonalnog suda, broj 09 0 U 001671 07 U od 17. decembra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-
1853/07 od 19. decembra 2006. godine.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 09 0 U 001671 10 Uvp od 12. oktobra 2011. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj 09 0 U 001671 07 U od 17. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je također istakao da su pravilno primijenjene odredbe člana 5. stav 1. i 2. Zakona, prema kojima se zahtjev za vraćanje u posjed stana (koji je proglašen napuštenim) mogao podnijeti do dana 4. jula 1999. godine, odnosno (za određene kategorije stanova navedenih u odredbi stava 2, pa i za stanove koji nisu bili proglašeni napuštenim) do 4. oktobra 1999. godine. Također, Vrhovni sud je naglasio da su navedeni rokovi materijalno-pravni prekluzivni rokovi, čijim protekom njegovom titularu u skladu sa članom 5. stav 3. navedenog zakona, prestaje pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed i pravo koje je do isteka tog roka imao, neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je neblagovremen i zahtjev koji je apelant 27. oktobra 1999. godine podnio Komisiji a rok za podnošenje je bio 2. septembar 1999. godine, prema Pravilniku Komisije.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen zahtjev za vanredno preispitivanje podnesen protiv presude Kantonalnog suda, kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministrastva, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Uprave a kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana koji spada u kategoriju napuštenih stanova podnio Upravi 30. augusta 1999. godine a Komisiji 27. oktobra 1999. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanih rokova i to roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana propisanih odredbama člana 5. Zakona i člana 4. Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za povrat koji su podneseni Komisiji. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskim rokovima imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović