Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/09 (V. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-815/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 815/09, rješavajući apelaciju Vjenceslava Markanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjenceslava Markanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000934 od 19. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.2332/05 od 5. januara 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjenceslav Markanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Ivo Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000934 od 19. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2332/05 od 5. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.2332/05 od 5. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apelant savjestan i zakoniti posjednik i korisnik dvosobnog stana u Tuzli - ulica Bosne Srebrene broj 19 - I sprat, (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da je stekao i pravo otkupa navedenog stana, kao nosilac stanarskog prava, pa tuženi-vlasnik stana Rudnici „Kreka" u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) ima da trpi da predmetna presuda, nakon što postane pravosnažna, zamjenjuje ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo kao i da izvrši upis prava posjeda i vlasništva u knjigu položenih ugovora (KPU) kod Općinskog suda u korist apelanta sa 1/1, bez tereta.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom dokaznog postupka na prijedlog apelanta proveden velik broj dokaza saslušanjem svjedoka te uvid i čitanje većeg broja materijalnih dokaza. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant nije dokazao da je do 6. decembra 2000. godine, kod nadležnog organa pokrenuo postupak prenosa stanarskog prava po odredbama Zakona o stambenim odnosima sa svoje majke kao ranijeg nosioca, kako bi se u konkretnom slučaju kod ocjene blagovremenosti podnesenog zahtjeva mogle uzeti u obzir odredbe Odluke o dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (“Službene novine F BiH” broj 32/02). Općinski sud je dalje naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelantu vraćen predmetni stan u posjed rješenjem Službe za stambene poslove broj 1779/98 od 9. januara 2001. godina, zatim da je po zahtjevu apelanta podnesenom 25. januara 2002. godine Službe za stambene poslove donijela rješenje broj 05-02/1.-23-389/02 od 30. decembra 2002. godine kojim je utvrđeno „da je istim rješenjem odlučeno da po pravosnažnosti zamjenjuje ugovor o korištenju stana između [apelanta] i OZ stanovanja s druge strane, te da je isto rješenje postalo pravosnažno 22.4.2003 godine“, , kao i da je zahtjev za otkup stana podnesen 22. jula 2003. godine. Općinski sud je istakao da apelant tokom postupka nije uspio dokazati da se tuženom obraćao i prije podnošenja zahtjeva od 22. jula 2003. godine, te je sud zaključio da apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za otkup stana. Naime, kako je navedeno u obrazloženju presude, članom 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH" broj 32/01) od 24. juna 2001. godine, propisano je da nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine ima pravo na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja predmetne odredbe (člana 8a.) u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno koji datum je kasniji. Osim toga, kako je zaključio Općinski sud, odredbom člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBIH” broj 27/97), propisano je da stan pod uslovima iz ovog Zakona mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, navedeno je da je Općinski sud mišljenja da apelant tokom postupka nije dokazao (iako je teret dokaza bio upravo na apelantu) ni da danom stupanja u posjed stana nije posjedovao valjan pravni osnov za otkup istog, te stoga po ocjeni suda nije osnovan zahtjev apelanta da se pravo na otkup stana računa od dana donošenja rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju stana. To iz razloga, kako je zaključio Općinski sud, što je apelant propuštanjem zakonskog roka iz člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, izgubio pravo na otkup predmetnog stana.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000934 od 19. januara 2009. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je Kantonalni sud naveo, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, koje se ne pobija ni žalbom, slijedi da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila majka apelanta kojoj je, kao nosiocu stanarskog prava, predmetni stan vraćen u posjed, po zapisniku po primopredaji stana nadležnog organa uprave od 8. januara 2001. godine i da je apelant, zajedno sa svojom majkom, sve do njene smrti živio u predmetnom stanu (majka je umrla 25. augusta 2001.godine). Nakon toga, apelant je 21. maja 2002. godine, pokrenuo postupak kod nadležnog općinskog organa uprave za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, da je to rješenje doneseno 22. aprila 2003. godine (postalo pravosnažno) a da je apelant zahtjev za otkup stana podnio tuženom 22. jula 2003. godine. Kantonalni sud je zaključio da je na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud, suprotno shvatanju žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, pravilno nalazeći da je apelant propuštanjem zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana izgubio pravo na otkup predmetnog stana. Naime, navodeći zakonske propise Kantonalni sud je zaključio da prema odredbi člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim stanom, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima propisanim predmetnim Zakonom, na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdulje u roku od jedne godine. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju apelant zahtjev za otkup predmetnog stana podnio 22. jula 2003. godine, dakle po proteku roka, propisanog citiranom odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo „koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“, broj 15/02, dana 27.4.2002. godine“ zbog čega je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan budući da je apelant u posjedu stana od 9. januara 2001. godine te da je zahtjev za otkup stana morao podnijeti najkasnije do 27. aprila 2003. godine koji rok je za apelanta povoljniji imajući u vidu datum objavljivanja predmetnog zakona. Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, kao pravilnu i na zakonu utemeljenu.

5. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti boravio u inostranstvu iz općepoznatih razloga. Po povratku iz inostranstva zatražio je povrat stana svoje majke, koji je ostvaren ali na pokojnu majku. Obratio se i vlasniku stana u vezi otkupa i dobio popis potrebnih dokumenata za otkup stana. U skladu sa popisanom procedurom i dokumentaciji potrebnoj za otkup stana, apelant je naveo da je bilo neophodno da se provede i upravni postupak radi dokazivanja da je živio u zajedničkom domaćinstvu i na kraju da osigura Ugovor o korištenju stana kao potrebnu dokumentaciju za otkup stana. Pokrenut je postupak pred Općinskim sudom kojim je, između ostaloga, traženo da se upravni postupak u kome se dokazivalo i osiguravalo prenošenje stanarskog prava i zaključenje Ugovora o korištenju stana smatra prethodnim pitanjem. Apelant također smatra da Zakonom propisani rok od godinu dana za njega ima početi teći od dana zaključenja Ugovora o korištenju stana. Općinski sud je, kako je naveo apelant, odbio tužbu u cijelosti kao neosnovanu, pa je apelant uložio žalbu na presudu Općinskog suda iz razloga navedenih u žalbenom postupku. Kantonalni sud je, kao drugostupanjski organ, svojom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti. Iz navedenih razloga, apelant nije zadovoljan osporenim presudama i smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo otkupa navedenog stana kao nosilac stanarskog prava. budući da je apelant je zahtjev za otkup predmetnog stana podnio 22. jula 2003. godine, dakle, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, po proteku roka propisanog citiranom odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zbog čega je, prema zaključku Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan..

9. Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev apelanta odbijen iz formalnih razloga s obzirom da apelant nije tuženom podnio zahtjev za otkup stana u zakonom propisanom roku pa su se redovni sudovi isključivo bavili pitanjem blagovremenosti tog zahtjeva. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na otkup predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za otkup, odnosno iscrpiti pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za otkup nije efektivno iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu zbog čega se apelacija ne može razmatrati (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i odluku Ustavnog suda broj 260/09 od 9. novembra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović