Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-100/12 (N. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-100/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu:predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 100/12, rješavajući apelaciju Nurage Kovačevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurage Kovačevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 008808 11 Gž od 4. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 008808 10 P od 7. rujna 2011. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nuraga Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, odvjetnik iz Žepča, podnio je 4. siječnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 008808 11 Gž od 4. studenog 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 008808 10 P od 7. rujna 2011. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 008808 10 P od 7. rujna 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zapisnik o priznavanju očinstva od 6. srpnja 2007. godine, koji je sačinio matičar Matičnog ureda Zenica u Zenici (u daljnjem tekstu: Matični ured), u kojem je konstatirano da je apelant dao izjavu o priznanju očinstva tuženom mldb. V.S., rođenom 5. rujna 2002. godine (u daljnjem tekstu: dijete), neistinita isprava, da apelant nije prirodni otac djeteta kojeg je rodila tužena V.K.S. (u daljnjem tekstu: tužena), te da se briše očinstvo apelanta nad djetetom i upis te činjenice u matičnoj knjizi rođenih.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu radi osporavanja očinstva u kojoj je naveo da je sa tuženom 22. prosinca 2006. godine zaključio brak, da je tužena rodila dijete 5. rujna 2002. godine u izvanbračnoj zajednici sa osobom čije ime mu nije poznato, da je nakon što je zaključio brak odlučio priznati dijete kao svoje, iako nije biološki otac djeteta, da je dao izjavu o priznavanju očinstva 6. srpnja 2007. godine, da on i tužena od 22. svibnja 2010. godine ne žive zajedno, te da je podnio tužbu za razvod braka. Tijekom postupka apelant je opredijelio tužbeni zahtjev tako da je tražio da se utvrdi da je zapisnik od 6. srpnja 2007. godine neistinita isprava, te da se, slijedeći to, utvrdi da apelant nije prirodni otac djeteta. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 59. Obiteljskog zakona FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05, u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon) propisano da je priznanje materinstva i očinstva neopozivo, da je odredbama članka 85. istog zakona propisano da muškarac koji je priznao očinstvo, a kasnije saznao za činjenicu koja isključuje njegovo očinstvo može podnijeti tužbu za osporavanje svog očinstva. Dalje, navedeno je da je tijekom postupka utvrdio da se apelant i tužena u vrijeme rođenja djeteta nisu poznavali, da su 22. prosinca 2006. godine zaključili brak, te da je nesporno da je apelant u matičnoj knjizi rođenih upisan kao otac djeteta. Međutim, sporno je da li je prilikom davanja izjave o priznanju očinstva na zapisnik u Matičnom uredu ispoštovana zakonska procedura, odnosno da li je taj zapisnik istinita ili neistinita isprava. Općinski sud je naveo da je na temelju iskaza svjedokinje E.M., matičara (u daljnjem tekstu: matičar), te brojnih materijalnih dokaza, između ostalih, zapisnika o priznavanju očinstva, izvoda iz matične knjige vjenčanih, izvoda iz matične knjige rođenih, izvještaja o rođenju djeteta, prijave za upis u evidenciju osobnog imena djeteta, te apelantovog podneska naslovljenog kao „molba“ u cijelosti ispoštovana zakonska procedura. Dalje, Općinski sud je naveo da je po službenoj dužnosti provjeravao da eventualno nema razloga koji bi doveli do ništavosti takve izjave. Budući da je apelant poslovno sposobna osoba, koja je dobrovoljno dala izjavu o priznanju očinstva pred matičarom, kao nadležnim organom, kako nije sporno da je tužena dala svoj pristanak za upis priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih, kako dijete u vrijeme priznanja očinstva nije imalo navršenih 14 godina života, zbog čega nije trebao djetetov pristanak, proizlazi da je priznanje očinstva pravovaljano i neopozivo, tako da ne postoji niti jedan razlog koji bi doveo do ništavosti. Vezano za apelantove tvrdnje da je zapisnik neistinita isprava, Općinski sud je istakao da je odredbama članka 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano kad tužitelj može podnijeti tužbu za utvrđenje, odnosno da tužitelj mora dokazati postojanje pravnog interesa da bi sud utvrdio postojanje nekog prava, odnosno neistinitost neke isprave, ali da se navedene odredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti. Naime, matičar je u zapisnik unio ono što su mu stranke govorile, odnosno na zapisniku se nalazi potpis apelanta, tužene i matičara, tako da se ne radi o situaciji da je matičar nešto neistinito napisao.

4. Općinski sud je naveo da je saslušao apelanta iz čije izjave slijedi da je išao kod matičara s namjerom da prizna dijete, da je dao izjavu i da je zapisnik potpisao. Irelevantno je to što sada apelant tvrdi da je izjavu potpisao misleći da će tužena s njim stalno živjeti i o njemu se brinuti, te prigovori koje je apelant iznosio na iskaz matičara, jer matičar kao nadležni organ nije bio dužan provjeravati da li je izjava o priznanju očinstva istinita ili ne. Naime, odredbama čl. 57, 62. do 71. Obiteljskog zakona propisani su samo uvjeti za upis priznanja očinstva u matičnu knjigu rođenih, a ne i postupak za provjeru izjave o priznanju očinstva, odnosno odredbe članka 56. stavak 1. istog zakona ovlastile su matičara samo za uzimanje izjave. S tim u svezi, matičar ne samo da nije bio dužan provjeravati istinitost izjave o priznanju očinstva nego to nije niti smio činiti, jer se izvođenje dokaza radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva može provoditi samo u sudskom postupku po tužbi. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da nije znao da nije biološki otac djetetu, naprotiv, upravo je izjavio da je znao da nije otac djeteta, da nije dokazao da je izjavu dao pod prisilom, prijevarom ili zabludom, a teret dokazivanja je na njemu u smislu članka 123. stavak 1. ZPP, tako da je odlučeno primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 126. ZPP. Općinski sud je u obrazloženju presude iznio određena stajališta iz ranije sudske prakse.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 42 0 P 008808 11 Gž od 4. studenog 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da apelant žalbom ukazuje da njegov iskaz nije dovoljno ocijenjen. Međutim, prvostupanjski sud je ocjenu apelantovog iskaza izvršio u skladu sa pravilima o ocjeni izvedenih dokaza propisanim u odredbama članka 8. ZPP i u presudi dao više nego odgovarajuće razloge. U odnosu na žalbene razloge kojim se ukazuje na apelantovu životnu dob, neukost i zdravstvene razloge, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 292. stavak 1. ZPP propisano da stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku, a apelant u prvostupanjskom postupku nije iznosio, a niti sada iznosi da je poslovno nesposoban, makar i djelomično, a kamoli da je u tom pravcu predlagao i izvodio dokaze. S tim u svezi, ovi apelantovi navodi nisu utemeljeni. Dalje, netočni su apelantovi navodi da nije išao u Matični ured s ciljem da prizna očinstvo, nego da je smatrao da će se provesti postupak usvojenja ili sličan postupak, jer je navedeno suprotno i tužbenom zahtjevu i apelantovim navodima koje je iznosio tijekom postupka. U odnosu na žalbene navode u svezi neistinitosti zapisnika o priznavanju očinstva, Kantonalni sud je istakao da apelant pogrešno tumači odredbe članka 54. ZPP, odnosno da je prvostupanjski sud dao logično obrazloženje, a osim toga, pod istinitošću isprave treba podrazumijevati njezinu vjerodostojnost, tj. da li je ispravu izdala osoba koja je naznačena kao njezin izdavatelj, a tu važnu činjenicu je prvostupanjski sud nesumnjivo razjasnio. Vezano za apelantovo ukazivanje da sudska praksa iz ranijeg perioda nije relevantna u konkretnom slučaju, Kantonalni suda je naveo da su određene odredbe ranijeg Obiteljskog zakona sadržajno identične odredbama novog Obiteljskog zakona.

6. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da on nije priznao očinstvo, odnosno da je zapisnik neistinita isprava, da je matičar morao savjesnije postupiti i biti siguran da je on baš takvu radnju htio, da nije mogao reći da on nije pravnik i da ima pripremljen formular, matičar mora ispoštovati sva pravila postupka, te da ranija sudska praksa nije relevantna u konkretnom slučaju. Apelant navodi da njegov iskaz kao parnične stranke nije dovoljno brižljivo ocijenjen, jer on nije išao u Matični ured da bi priznao očinstvo, nego je smatrao da će se provesti postupak usvojenja ili sličan postupak, te da se nije trebao prihvatiti iskaz matičara, jer je dat samo s ciljem da se opravdaju radnje koje je matičar poduzeo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

Ostali navodi

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović