Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1009/09 (A. Y.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Razvod braka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1009/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1009/09, rješavajući apelaciju Azre Yumnu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Yumnu podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 009648 09 Gž od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 009648 08 P od 30. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Yumnu (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda podnijela je 1. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 009648 09 Gž od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 009648 08 P od 30. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 009648 08 P od 30. decembra 2008. godine razveden je brak zaključen 24. decembra 2007. godine u Matičnom uredu Općine Goražde između apelantice i Adnana Yumnua (u daljnjem tekstu: tužitelj), upisan u Matičnu knjigu vjenčanih koja se vodi za mjesto Goražde, pod rednim brojem 168 za 2007. godinu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj 28. oktobra 2008. godine podnio tužbu protiv apelantice radi razvoda braka u kojoj je naveo da je s apelanticom zaključio brak 24. decembra 2007. godine u kojemu nije rođeno niti začeto dijete. S obzirom na to da od početka bračne zajednice nije uspostavljena saglasnost o bitnim pitanjima koja zajednicu života čine brakom, uslijed različitih naravi i pogleda na svijet, te činjenice da bračna zajednica postoji samo formalno, tužitelj je predložio da se brak razvede, u skladu sa članom 41. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Porodični zakon).
4. Sud je naveo da se apelantica u odgovoru na tužbu protivila razvodu braka. Navela je da je, nakon što je brak zaključen, tužitelj otputovao u Kanadu gdje živi s roditeljima i bratom, te da je između njih dogovoreno da će, do njegovog ponovnog dolaska u Bosnu i Hercegovinu, ona prikupiti dokumente koji su joj potrebni za odlazak u Kanadu. Tužitelj je u Bosnu i Hercegovinu ponovo došao polovinom augusta 2008. godine i u tom periodu „ostavio apelanticu po nagovoru svoje porodice“. Iz Bosne i Hercegovine je otišao u Kanadu 28. augusta 2008. godine i nije se javljao apelantici do podnošenja tužbe. Apelantica je navela da je povrijeđena takvim ponašanjem, te je predložila da tužitelj još jedanput razmisli i pruži joj šansu da se pokaže kao dobra supruga.
5. Općinski sud je, nakon što je u dokaznom postupku apelantica saslušana u svojstvu stranke i nakon saslušanja dva svjedoka, te nakon uvida u izvod iz Matične knjige vjenčanih, utvrdio da se tužitelj, nakon zaključenja braka, vratio u Kanadu gdje inače živi. Nakon zaključenja braka, sa apelanticom se naredni put vidio u augustu 2008. godine, a nakon tog susreta među njima više nije bilo kontakata niti želje za uspostavljanjem zajednice života kod tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je nesumnjivo utvrdio da među strankama ne postoji zajednica života, te da kod tužitelja ne postoji želja niti namjera da se ta zajednica uspostavi, odnosno da su odnosi supružnika trajno i teško poremećeni, što je razlog da se brak, u skladu sa članom 41. Porodičnog zakona, razvede. Sud je ukazao na to da je tokom postupka ocijenio i dokaze čiji sadržaj nije izlagao, s obzirom na to da je utvrdio da nisu relevantni za odluku o tužbenom zahtjevu.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 009648 09 Gž od 5. marta 2009. godine odbijena je žalba koju je apelantica podnijela protiv Presude Općinskog suda broj 45 0 P 009648 08 P od 30. decembra 2008. godine i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je razveo brak koji su apelantica i tužitelj zaključili 24. decembra 2007. godine. Kantonalni sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za razvod braka iz člana 41. Porodičnog zakona budući da je tokom postupka utvrđeno da su bračni odnosi između apelantice i tužitelja trajno i teško poremećeni. Na drugačiju odluku Kantonalnog suda nisu mogli utjecati apelanticini navodi kako tužitelj apelantici nikad nije saopštio da ne želi biti s njom u braku, budući da je, naveo je Kantonalni sud, tužitelj svoju volju manifestirao svojim ponašanjem i navodima iz tužbe. Nije prihvaćen ni prijedlog da se tužitelj sasluša kao parnična stranka zato što je njegova volja izražena u navodima iz tužbe i ne bi moglo doći do drugačijeg činjeničnog utvrđenja. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, i da apelanticinim žalbenim navodima njena pravilnost nije dovedena u pitanje.
7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je prvostepena presuda donesena suprotno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da nisu postojali razlozi iz člana 41. Porodičnog zakona i da odnosi između stranaka nisu bili trajno i teško poremećeni. Apelantica prigovara odluci suda da nije bilo potrebe da se na ročištu u svojstvu stranke sasluša tužitelj i to na okolnosti njihovog bračnog odnosa, kao i činjenice da joj je obećao da će, nakon što ona pribavi sve zajedničke dokumente, nastaviti zajednički život u Kanadi. Apelantica osporava pravilnost presude Kantonalnog suda zato što, kako tvrdi, nije odgovoreno na njene žalbene navode, naročito navode o tome kako je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 163. Zakona o parničnom postupku zbog toga što nije saslušao tužitelja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri čemu su dali obrazloženje zašto nisu prihvatili apelanticin prijedlog za saslušanje tužitelja kao parnične stranke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelantica ne može tvrditi da su u predmetnom parničnom postupku u kojem je odlučivano o razvodu braka povrijeđena njena prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije koja su vezana isključivo za krivični postupak. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a time i odredbi člana II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović