Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1047/09 (H. K.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1047/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1047/09, rješavajući apelaciju Hamde Kozlice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Kozlice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-4809/03 od 14. januara 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo broj UP-I-04/2-41-1489/03 od 19. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Kozlica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 4. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-4809/03 od 14. januara 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-04/2-41-1489/03 od 19. novembra 2003. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-04/2-41-1489/03 od 19. novembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje. U obrazloženju je navedeno da je u postupku, na osnovu utvrđenih činjenica i pribavljenih dokaza u spisu predmeta, utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, propisane Zakonom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni list RBiH“ br. 33/95, 37/95 i 17/96; u daljnjem tekstu: Zakon). Upravni organ je dalje istakao da je u skladu sa članom 1. navedenog Zakona pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti vojna lica kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, te apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje iz čl. 1. i 16. navedenog Zakona, s obzirom da je kod njega Nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za ocjenu radne sposobnosti broj ORS BIZ-44/2003 od 30. septembra 2003. godine utvrđeno da postoji I kategorija invalidnosti, a uzrok bolesti je nastao van oružanih snaga. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
3. Nezadovoljan rješenjem Federalnog ministarstva od 19. novembra 2003. godine, apelant je tužbom podnesenom Vrhovnom sudu osporio zakonitost pobijanog rješenja, navodeći da je obolio u ratu i da je bolest posljedica stresnog događaja i da su ga su faktički odvukli iz kuće na borbenu liniju. Također, apelant je u tužbi istakao da je u boračko-invalidsku zaštitu u Bihaću pet puta predavao zahtjev za izuzetno materijalno obezbjeđenje, a nikada nije dobio odgovor, kao i da je 30. septembra 2003. godine bio na komisiji radi ocjene radne sposobnosti, a ne zna rezultat tog nalaza i mišljenje komisije, pa je predlažio da mu se isplate sva dugovanja od 24.000,00 KM.
4. Presudom Vrhovnog suda broj U-4809/03 od 14. januara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva od 19. novembra 2003. godine.
5. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku, koje se ne pobija ni tužbenim navodima, tuženi zaključio da apelant nije lice iz člana
1. Zakona koje ima pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Dalje je navedeno da, prema odredbama st. 1. i 2. gore navedene zakonske odredbe, pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od prvih oružanih sukoba u Republici BiH, pored ostalih, mogu ostvariti ona lica kod kojih je zbog rane, povrede, ozljede ili bolesti nastale isključivo u vršenju vojne dužnosti za vrijeme službe u oružanim snagama utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje, uz ispunjenje ostalih propisanih uslova. Kako je u postupku utvrđeno da je bolest apelanta, uslijed koje je nastupio gubitak radne sposobnosti za privređivanje, nastala van njegove službe u oružanim snagama, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni gore navedeni zakonski uslovi da mu se prizna pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Isto tako, kako je to naveo Vrhovni sud, u tužbi apelant i ne navodi iz kojih razloga bi moglo proizlaziti da zaključak koji je donio tuženi organ nije ispravan, već samo paušalno osporava rješenje tuženog, tvrdeći da je njegova bolest nastala kao posljedica stresnog događaja u toku rata. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, stručni organ koji je proveo vještačenje je cijenio cjelokupnu medicinsku dokumentaciju koja mu je bila na raspolaganju, te na osnovu te dokumentacije dao svoj nalaz i mišljenje, u kojem je tuženi imao potrebnu podlogu za odluku koju je donio, iz koga je jasno vidljivo da bolest apelanta nije povezana sa njegovom službom u oružanim snagama. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se iz naprijed izloženog vidi da je osporenim rješenjem pravilno utvrđeno činjenično stanje i na isto pravilno primjenjeno materijalno pravo, pa se tužbeni navodi istaknuti u tom pravcu ukazuju neosnovanim. Shodno naprijed navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude temeljem odredbe člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05).
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama u upravnom postupku i upravnom sporu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je, također, naveo i povredu odredaba Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo u upravnom postupku i upravnom sporu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu apelantovih navoda da mu su pobijanim odlukama povrijeđene odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo koje pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima mu je eventualno povrijeđeno, te zaključuje da se ovi apelantovi navodi, usljed njegovog propusta da naznači pravo u odnosu na koje smatra da je došlo do povrede, ne mogu ispitati pa se stoga trebaju odbiti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović