Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1058/09 (S. A.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1058/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1058/09, rješavajući apelaciju Samira Alispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Alispahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001453 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000925 od 11. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-976/05 od 24. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001453 od 27. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000925 od 11. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-976/05 od 24. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-976/05 od 24. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu zaključen 1. aprila 2005. godine između apelanta kao zaposlenika, s jedne strane, i «Hypo Alpe-Adria Leasinga» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kao poslodavca, s druge strane, kojim je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog od 1. aprila 2005. godine na poslovima i radnim zadacima prokuriste za područje Kantona Sarajevo na neodređeno vrijeme od 1. aprila 2005. godine, sa svim pravima i obavezama parničnih stranaka kao ugovornih strana, utvrđenih ugovorom, koji se ima smatrati sastavnim dijelom presude. Odbijen je i apelantov zahtjev da se u izvršenju navedenog ugovora naloži tuženom da mu za period od 1. aprila 2005. godine do 1. aprila 2006. godine uspostavi radnopravni status tako što će prijaviti apelanta kao uposlenog radnika tuženog u Fondu PIO/MIO Mostar i Zavodu za javno zdravstvo, te izvršiti uplatu doprinosa za navedeni period za penzijsko-invalidsko osiguranje i upisati radni staž u apelantovu radnu knjižicu. Također, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete na ime neisplaćenih netoplaća za period od 1. aprila 2005. godine do 1. aprila 2006. godine isplati iznos od 52.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom u iznosima i za period pobliže naveden u izreci presude, kao i da mu isplati na ime trinaeste plaće iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. aprila 2005. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom II izreke presude apelant je obavezan da naknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.702,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da se osnov apelantovog tužbenog zahtjeva temelji na Ugovoru o radu od 1. aprila 2005. godine, dok visinu temelji na odredbama citiranog Ugovora o radu kojim je regulirano pitanje isplate plaća, te trinaeste plaće. Općinski sud je naveo da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o radu od 1. aprila 2005. godine, e-mail prepisa od 25. i 28. februara, 4. i 30. marta 2005. godine, čitanjem Statuta tuženog od 17. jula 2001. godine, Procedure za zapošljavanja od 18. februara 2004. godine, Pravila o radu tuženog od 5. maja 2004. godine, preambule Ugovora o radu od 1. aprila 2005. godine, saslušanjem apelanta i zakonskog zastupnika tuženog Tonija Fabrija u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanjem u svojstvu svjedoka Enre Mehmedić-Suljić i Tatjane Buhić, te niz drugih materijalnih dokaza. Općinski sud je naveo da je čitanjem više ugovora o radu zaključenih između tuženog i drugih uposlenika, pobliže navedenih u obrazloženju presude, utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru o radu od 1. aprila 2005. godine, i to u preambuli, izričito navedeno da tuženog zastupaju Wolfgang Pichler, direktor, i Toni Fabrio, izvršni direktor, te da su predmetni ugovor potpisali apelant i direktor tuženog Wolfgang Pichler kao poslodavac, a nije ga potpisao izvršni direktor tuženog. Iz preostalih ugovora o radu utvrđeno je da su ih potpisali uposlenici, te da su za tuženog ugovor potpisali direktor i izvršni direktor – kumulativno, te da su ugovori ovjereni pečatom tuženog. Dalje, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedokinje Tatjane Buhić, koja je zaposlena kod tuženog na poslovima voditelja Odjela za ljudske resurse, između ostalog, proizlazi da je jedan primjerak predmetnog Ugovora o radu, koji nisu potpisala oba direktora, na izričito insistiranje dala apelantu, a koji mu je navodno trebao radi raskida radnog odnosa sa tadašnjim poslodavcem uz obećanje da će isti primjerak vratiti. Osim toga, Općinski sud je iz pročitanih e-mailova od 25. i 28. februara, 4. i 30. marta 2005. godine utvrdio da je apelant obaviješten da je u skladu sa postignutim sporazumom sa gospodinom direktorom Fabriom potvrđen postignuti dogovor kojim obje strane odustaju od realizacije radnog odnosa. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je Statutom tuženog od 17. jula 2001. godine i to članovima od 33. do 40. regulirano pitanje uprave društva koju bira osnivač, a čine je direktor i izvršni direktor društva. Dalje, sud je istakao da je članom 6. Procedure za zapošljavanje od 18. februara 2004. godine propisano da ugovor o radu zaključuju i potpisuju kumulativno direktor i izvršni direktor koji čine upravu tuženog i izabrani kandidat, te da se ugovorom reguliraju sva prava i obaveze iz radnog odnosa propisane Zakonom o radu. Međutim, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza (čitanjem Ugovora o radu od 1. aprila 2005. godine) na nedvosmislen način utvrdio, a što je navedeno u preambuli ugovora, da tuženog zastupaju Wolfgang Pichler, direktor, i Toni Fabrio, izvršni direktor, da su ugovor potpisali apelant i direktor Wolfgang Pichler. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da predmetni ugovor nema potpis izvršnog direktora Tonija Fabrija, a što je propisano Procedurom za zapošljavanje i to članom 6. navedenog akta, pa, prema ocjeni suda, nije mogao proizvesti pravno djelovanje, te takav ugovor nije pravno valjan. S obzirom na navedeno, Općinski sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i to, kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva, pa ga je odbio. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000925 od 11. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka zaključio da Ugovor o radu od 1. aprila 2005. godine nije pravno valjan, pa je tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud je istakao da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da Ugovor o radu od 1. aprila 2005. godine ne ispunjava uvjet za pravnu valjanost koji je predviđen odredbom člana 6. Procedure za zapošljavanje. Naime, navedenom odredbom je predviđeno da ugovor o radu zaključuju i potpisuju kumulativno direktor i izvršni direktor koji čine upravu tuženog i izabrani kandidat. Kantonalni sud je naveo da je navedena odredba u saglasnosti sa odredbama čl. 33. i 36. Statuta tuženog, kojim je predviđeno da upravu tuženog čine direktor i izvršni direktor, te da je nadležnost uprave da, između ostalog, odlučuje o zasnivanju radnog odnosa s djelatnicima. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da Ugovor o radu od 1. aprila 2005. godine nije u skladu sa odredbom člana 6. Procedure za zapošljavanje, te kao takav ne proizvodi pravno djelovanje.

5. Također, Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 36. Statuta tuženog i člana 6. Procedure za zapošljavanje regulirana pitanja zasnivanja radnog odnosa sa zaposlenicima, pa je bez utjecaja na pravnu valjanost Ugovora o radu od 1. aprila 2005. godine činjenica da je Wolfgang Pichler upisan u sudskom registru kao direktor bez ograničenja. Kantonalni sud je naveo da se apelant neosnovano u žalbi poziva na savjesnost budući da je i u samom Ugovoru o radu od 1. aprila 2005. godine navedeno da tuženog kao poslodavca zastupaju Wolfgang Pichler kao direktor i Toni Fabrio ako izvršni direktor.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001453 od 27. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da apelant nije nikada počeo da radi kod tuženika, da je Ugovor o radu od 1. aprila 2005. godine na koji se apelant poziva potpisao samo direktor Wolfgang Pichler, a nema potpisa izvršnog direktora Tonija Fabrija. Vrhovni sud je naveo da su suprotno navodima revizije nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da Ugovor o radu od 1. aprila 2005. godine ne ispunjava uvjete predviđene odredbom člana 6. Procedure za zapošljavanje tuženog, s obzirom na to da ugovor o radu, po ovoj odredbi, zaključuju i potpisuju kumulativno direktor i izvršni direktor koji sačinjavaju upravu tuženog i izabrani kandidat. Vrhovni sud je naglasio da je predmetna odredba u skladu sa odredbama čl. 33. i 36. Statuta tuženog, kojim je predviđeno da upravu tuženog čine direktor i izvršni direktor, te da je nadležnost uprave, između ostalih pojedinačno nabrojanih ovlaštenja, da odlučuje o zasnivanju radnog odnosa sa zaposlenicima. Vrhovni sud je, također, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom na to da je, kao nesporno, utvrđeno da predmetni ugovor o radu ne proizvodi pravno djelovanje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra da, suprotno apelantovim navodima, nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima i raspravljanju o pitanju savjesnosti učesnika koji zaključuju ugovor, te da je posebno bez osnova apelantova tvrdnja da mu kao savjesnoj strani pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio zbog ugovora koji nema pravno djelovanje. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je apelant u reviziji neosnovano ukazivao na to da je stanovište nižestepenih sudova u izričitoj suprotnosti sa pozitivnim propisima i općim načelima Zakona o obligacionim odnosima a posebno načelom savjesnosti i poštenja. Naime, Vrhovni sud je naveo da kod zapošljavanja važe odredbe Zakona o radu, te interni propisi poslodavca kao što su njegov Statut, Procedura o zapošljavanju koja je posebno naglašena kod tuženika, te Ugovor o radu kojim se uređuju prava i obaveze zaposlenika i poslodavca, plaća i druga pitanja u vezi sa radom. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je članom 1. Ugovora o radu izričito navedeno da se na sve što nije regulirano predmetnim ugovorom o radu primjenjuju odredbe Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00).

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom trajanja postupka pred redovnim sudovima, a povredu navedenih prava, u suštini, vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su stanovišta Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda da je valjanost Ugovora o radu uvjetovana potpisom i izvršnog direktora Tonija Fabrija u izričitoj suprotnosti sa pozitivnim propisima, općim načelima obligacionog prava, posebno načelom savjesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe prava, zabrane prouzrokovanja štete, dužnosti ispunjenja obaveze i ponašanja u skladu sa pažnjom dobrog privrednika i dobrog domaćina iz čl. 12-18. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, apelant smatra da obrazloženje drugostepene presude ne sadrži elemente iz člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži propise na kojima je zasnovana.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o radu («Službene novine FBiH» br. 3/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 101. stav 1.

O pravima i obavezama zaposlenika iz radnog odnosa odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.

XIII - PRAVILNIK O RADU

Član 107. stav 1.

Poslodavac koji zapošljava vise od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Također, Ustavni sud ukazuje na to da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

13. Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zbog čega smatraju da Ugovor o radu nije pravno valjan i da kao takav ne proizvoditi nikakvo pravno djelovanje, pozivajući se pri tome na odredbe čl. od 33. do 40. Statuta tuženika, kojima je regulirano pitanje uprave društva koju bira osnivač, te na odredbu člana 6. Procedure za zapošljavanje tuženika, kojom je propisano da ugovor o radu zaključuju i potpisuju kumulativno direktor i izvršni direktor koji čine upravu tuženog i izabrani kandidat, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da predmetni ugovor o radu nije potpisao izvršni direktor tuženika, ne smatra proizvoljnim. U vezi sa navedenim, Ustavni sud napominje da je članom 191. ZPP propisano da će sud u obrazloženju presude izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, u pogledu apelantovog zahtjeva, utvrdili da nije pravno valjan sporni Ugovor o radu pozivajući se na navedene interne propise; Statut i Proceduru za zapošljavanje tuženika, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da su redovni sudovi zaključili da pri zapošljavanju važe odredbe Zakona o radu, te interni propisi poslodavca. U ovakvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da iz odredbi Zakona o radu proizlazi da poslodavac pravilnikom o radu uređuje plaće, organizaciju rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca (član 107. stav 1. Zakona o radu). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je odredbama Zakona o radu propisano da se radni odnos zasniva zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika (član 2. stav 1), kao i da je članom 101. stav 1. Zakona o radu propisano da o pravima i obavezama zaposlenika iz radnog odnosa odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je iluzorno očekivati da zakonodavac u tekstu koji ima opći karakter propiše sve moguće modalitete organizacije poslodavca zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da predmetni ugovor o radu nije valjan, odnosno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan budući da ga nisu potpisali kumulativno direktor i izvršni direktor koji u skladu sa internim aktom čine upravu tuženog i u čijoj je nadležnosti i zaključivanje ugovora radu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke temelje na odredbama člana 6. Procedure za zapošljavanje tuženika i čl. od 33. do 40. Statuta tuženika, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Redovni sudovi su, također, ocijenili apelantove navode vezane za primjenu Zakona o obligacionim odnosima, te dali razloge zašto je neosnovano apelantovo pozivanje na ove odredbe. Ustavni sud ističe da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1058/09 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio