Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1072/09 (E. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1072/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1072/09, rješavajući apelaciju Edhema Karabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Karabegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000377 od 29. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000377 od 29. januara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1443/02 od 21. juna 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv MGP „Krajina“ Banja Luka, B.B. i Zavoda za izgradnju grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi), kojim je tražio da se utvrdi da apelant kao član porodičnog domaćinstva svoje majke Taibe Karabegović ima pravo da trajno i neometano koristi stan u Banjoj Luci u ulici Kninska broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je sve do smrti njegova majka bila nositeljica stanarskog prava. Apelant je tražio i da se naloži drugotuženom B.B., koji koristi predmetni stan, da se iseli i da stan slobodan od lica i stvari preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi naveo da je njegova majka bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj to pravo nije prestalo ni na jedan zakonom predviđeni način. Apelant je u tužbi obrazložio da zahtjev odnosno tužbu za povrat predmetnog stana u posjed nije podnio ranije jer je bio zdravstveno nesposoban da vodi brigu o sebi i da poduzima radnje povrata predmetnog stana o čemu je priložio dokaze – medicinsku dokumentaciju, kao i da u vrijeme kada je njegova majka umrla nisu postojali „imovinski zakoni“, tako da ona nije mogla podnijeti zahtjev za vraćanje predmetnog stana.

4. Tokom postupka pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na predmetom stanu bila apelantova majka koja je umrla 1997. godine u Rijeci; da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi gdje se nalazi predmetni stan od 9. jula 1989. godine; utvrđeno je i da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju stana u ulici D. Vasića u Banjoj Luci od 12. juna 1980. godine do 23. novembra 1989. godine. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije popisan prilikom popisa stanovništva 1991. godine niti je kasnije registriran za glasanje; da apelant i njegova prednica nisu podnijeli zahtjev za povrat stana niti za izvršenje CRPC odluke; da je rješenjem prvotuženog dodijeljen drugotuženom i da je on sa SIZ-om stanovanja Banja Luka zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana koji koristi i danas. Također je navedeno da iz apelantovog iskaza proizlazi da je u predmetnom stanu živio sa majkom od 1989. godine do 1993. godine kada su zajedno napustili Banju Luku, te da je apelant istakao da je on bio bolestan i da zbog liječenja i rehabilitacije nije mogao podnijeti zahtjev za povrat stana.

5. Osnovni sud je ukazao na to da prilikom rješavanja predmetnog spora nisu primjenjive odredbe Zakona o stambenim odnosima, nego odredbe sadržane u Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), koji je u konkretnom predmetu lex specialis . Dalje je ukazano na to da je u odredbi člana 14. navedenog zakona propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenom imovinom ima pravo da vrati stan u posjed u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; odredbom člana 15. navedenog zakona propisano je da nosilac stanarskog prava ima pravo da traži vraćanje u posjed stana koji je napustio i da se takav zahtjev podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u općini u kojoj se stan nalazi; odredbom člana 16. navedenog zakona propisani su rokovi u kojima se taj zahtjev treba podnijeti, koji su u više navrata prolongirani, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 19. april 2000. godine. U stavu 2. člana 16. navedenog zakona propisano je da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev do 19. aprila 2000. godine nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili CRPC-u, stanarsko pravo na tom stanu mu prestaje.

6. Osnovni sud je ukazao na to da je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana do 19. aprila 2000. godine ni nadležnom upravnom organu, ni CRPC-u, a ni sudu, tužba je podnesena 25. juna 2002. godine, zbog čega je zaključio da je apelantovo stanarsko pravo prestalo zbog toga što zahtjev nije podnesen u prekluzivnom roku koji je propisan u Zakonu o prestanku primjene. Istaknuto je da ovakvim odlučivanjem nisu povrijeđena apelantova prava garantirana odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) budući da je uživanje tih prava garantirano pod uvjetima predviđenim zakonom a nesporno je da je upravo apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana doveo do gubitka ovih prava, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Dosljedno tome, budući da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, sud je zaključio da apelant nije ovlašten da traži predaju u posjed predmetnog stana. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja imao u vidu sve izvedene dokaze, prigovore i navode stranaka, ali ih nije posebno obrazlagao jer oni nisu od utjecaja na drugačiju odluku.

7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1287/05 od 18. decembra 2006. godine uvažena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude Osnovnog suda broj P-1443/02 od 21. juna 2005. godine i prvostepena presuda je preinačena na način da je utvrđeno da apelant kao član porodičnog domaćinstva svoje majke ima pravo trajno i nesmetano koristiti predmetni stan. Istom presudom je drugotuženom naloženo da se iseli iz predmetnog stana i da predmetni stan preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na to da je osnovan apelantov žalbeni navod kako se u konkretnom predmetu nisu trebale primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene zato što je apelantova prednica, nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, umrla 14. maja 1997. godine, tj. prije stupanja na snagu navedenog zakona, pa apelantova prednica nije ni mogla podnijeti zahtjev, u skladu sa odredbom 16. navedenog zakona. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ukoliko je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen. Na temelju navedenog Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, tim prije što je odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene propisano da povrat stana u određenom roku može tražiti nosilac stanarskog prava, a ne i član porodičnog domaćinstva koji nije nosilac stanarskog prava i kojemu kao takvom stanarsko pravo ne može ni prestati.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000377 od 29. januara 2009. godine uvažene su revizije tuženih i Presuda Okružnog suda broj Gž-1287/05 od 18. decembra 2006. godine je preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj P-

1443/02 od 21. juna 2005. godine.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je bio korisnik predmetnog stana zajedno sa svojom majkom i da je predmetni stan napustio uslijed ratnih djelovanja. Kod takvog stanja stvari apelantu kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripada pravo da traži vraćanje napuštenog stana u posjed, u skladu sa odredbama čl. 14. i 15. Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je, međutim, ukazao na to da je u odredbi člana 16. navedenog zakona propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat napuštenog stana bio 19. april 2000. godine, a da je u stavu 2. navedenog člana propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u propisanom roku, prestaje mu stanarsko pravo. Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 14. stav 1. navedenog zakona u kojoj je propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo da se vrati u stan, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

11. Vrhovni sud je ukazao na to da je tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nesporno utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova majka koja je umrla 14. maja 1997. godine, a da je apelant kao član njenog porodičnog domaćinstva 25. juna 2002. godine prvi put podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, dakle u vrijeme kada je apelant podnio tužbu više nije postojalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i apelant više nije bio aktivno legitimiran da traži predaju stana u posjed.

12. Vrhovni sud je naglasio da je rok propisan u odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prekluzivni rok koji se ne može produžavati odlukom suda i čijim se protekom ne gubi samo pravo na poduzimanje određene radnje, nego se gubi i samo pravo u materijalnom smislu, pa stoga apelantovi navodi o okolnostima zbog kojih nije blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed ne mogu utjecati na drugačije rješenje u konkretnom predmetu.

13. Vrhovni sud je utvrdio da su pravilni revizioni navodi tuženih u kojima su ukazali na to da je pogrešan zaključak Okružnog suda prilikom tumačenja odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene da članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ne prestaje pravo na povrat stana ukoliko ne zatraži njegov povrat u zakonom određenom roku. Vrhovni sud je zaključio da je takav stav u suprotnosti sa odredbom člana 14. stav 1. navedenog zakona u kojemu je izjednačeno pravo nosioca stanarskog prava i članova njegovog domaćinstva da se, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine, vrate u stan koji su napustili. Vrhovni sud je ukazao da je navedeni stav Okružnog suda nepravilan i zbog činjenice da se prema odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima članovi porodičnog domaćinstva smatraju korisnici stana koji trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava i svoje pravo na korištenje stana crpe iz prava nosioca stanarskog prava, što znači da ne mogu imati više prava na stan od nosioca stanarskog prava na tom stanu.

14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant smatra da su nepravilni zaključci Vrhovnog suda i Osnovnog suda da neblagovremeno podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu i gubitka aktivne legitimacije. Apelant ukazuje na to da je zbog teške bolesti objektivno bio spriječen podnijeti zahtjev u zakonom propisanom roku i da o tome svjedoči medicinska dokumentacija koju je priložio sudu, te tvrdi da te okolnosti ispričavaju razlog zbog kojega zahtjev nije podnesen u rok i da zbog navedenog apelant ne bi trebao trpjeti štetne posljedice. Apelant, također, smatra da mu je Vrhovni sud povrijedio pravo na nepristran i pravičan postupak kada je u obrazloženju presude naveo da okolnosti zbog kojih apelant nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed u zakonom propisanom roku ne bi mogle utjecati na drugačije rješavanje, zbog toga što Vrhovni sud nije obrazložio taj svoj stav, odnosno nije obrazložio zašto činjenica da je apelant bio bolestan ne može utjecati na drugačije rješavanje stvari. Apelant smatra da činjenica da sudovi nisu uzeli u razmatranje njegovu medicinsku dokumentaciju, te činjenica da u presudi Vrhovnog suda nema obrazloženja o razlozima zbog kojih ta dokumentacija nije uzeta u razmatranje, čini presudu Vrhovnog suda paušalnom i ukazuje na očitu diskriminaciju.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo proizvoljno. U tom kontekstu, vezano za apelantove navode je zaključkom Vrhovnog suda da neblagovremeno podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stana dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu i gubitka aktivne legitimacije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoj stav i potkrijepio ga odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene imovine koju je u konkretnom slučaju bio obavezan primijeniti. Dalje, vezano za apelantove navode da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na dom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova majka koja je umrla 14. maja 1997. godine i da je apelant bio član njenog porodičnog domaćinstva, te da je i on shodno odredbi člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene imao pravo na povrat stana u posjed u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je uvažio reviziju tuženih i preinačio presudu Okružnog suda tako da je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev budući da je apelant zahtjev za povrat stana u posjed praktično prvi put istakao podnošenjem tužbe 25. juna 2002. godine, kad više nije postojalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i apelant više nije bio aktivno legitimiran da traži predaju stana u posjed. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, obrazložio i zašto apelantove tvrdnje da je zbog zdravstvenih razloga bio spriječen da podnese zahtjev za povrat ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari ističući da rok iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene ima prekluzivni karakter čijim se propuštanjem gubi samo pravo u materijalnom smislu pa se taj rok ne može produžavati odlukom suda. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo proizvoljno, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije ili prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na dom. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1072/09 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio