Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/09 (M. C.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1075/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1075/09, rješavajući apelaciju Milana Cerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Cerovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 203 od 25. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj I-140/04 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Cerović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rudog, koga zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 6. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 203 od 25. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-140/04 od 7. marta 2007. godine.
2. Pravnosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda broj P.93/03 od 7. novembra 2003. godine utvrđeno je da su otkazi ugovora o radu (uključujući i otkaz ugovora o radu broj 127-310 od 27. novembra 2002. godine, kojim je otkazan ugovor o radu broj 214 od 6. septembra 2001. godine apelantu) nezakoniti i da ugovori o radu (navedeni u dispozitivu presude) ostaje na snazi, te da je tuženi Srednjoškolski centar „Rudo“ iz Rudog dužan vratiti apelanta, zajedno sa ostalim tužiteljima, na njihove ranije poslove i radne zadatke prije otkaza ugovora o radu i uspostaviti sva prava po osnovu radnog odnosa od momenta otkaza do vraćanja na pomenute poslove i radne zadatke, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.276 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudog izvršenja. Apelant je, zajedno sa ostalim radnicima-tražiocima izvršenja, podnio prijedlog za izvršenje naprijed navedene presude Osnovnog suda. Osnovni sud je donio rješenje broj I-140/04 od 10. avgusta 2004. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Tuženi kao izvršenik je 4. oktobra 2004. godine dostavio Osnovnom sudu prijedlog u kojem je naveo da je postupio po pravnosnažnoj presudi od 7. novembra 2003. godine a u vezi sa pomenutim izvršenjem, tako što je apelanta i ostale radnike pozvao na posao i izdao im rješenja o vraćanju na posao, prijavio ih u Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje sa 29. decembrom 2002. godine, dakle, prije otkaznog roka, obračunao plate za period decembar 2002. godine, august 2004. godine, i uputio zahtjev Ministarstvu prosvjete Republike Srpske za isplatu istih, te da je od 20. avgusta 2004. godine, kada su radnici vraćeni na posao, isplatio im dio plata, a od 28. septembra 2004. godine radnici su na godišnjem odmoru i regres im je isplaćen 30. septembra 2004. godine. Tuženi je, također, istakao da su troškovi postupka nadoknađeni u iznosu od 1.276KM.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj I-140/04 od 21. oktobra 2004. godine obustavljen je u cjelosti izvršni postupak po rješenju o izvršenju ovog suda broj I-140/04 od 10. avgusta 2004. godine i ukinute sve provedene radnje. Na ovo rješenje, apelant i ostali tražioci izvršenja su podnijeli žalbu, koju je Okružni sud rješenjem broj 014-0-GŽ-06-000081 od 11. oktobra 2006. godine usvojio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U pomenutom rješenju, Okružni sud je naložio Osnovnom sudu da u ponovnom postupku sud postupi u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postuku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP), u odnosu na prijedlog izvršenika koji je podnesen prvostepenom sudu dana 4. oktobra 2004. godine.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj I-140/04 od 7. marta 2007. godine postupak izvršenja po rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj I-140/04 od 10. avgusta 2004. godine smatra se dovršenim. U obrazloženju je navedeno da je sud, uvidom u rješenjem tuženog broj 02/120-169/04 od 18. augusta 2004. godine, utvrdio da je apelant vraćen na posao 20. avgusta 2004.godine po presudi ovog suda broj P.93/03 od 7. novembra 2003. godine i raspoređen na poslove čistačice, jer ne postoji formacijsko radno mjesto koje je ranije obavljao. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je izvršenik dužan da radnika vrati, u konkretnom slučaju apelanta, na ranije radno mjesto na osnovu pravnosnažne sudske odluke, ukoliko ono nije ukinuto nego popunjeno drugim radnikom, te da apelant sudu nije ponudio ni jedan dokaz iz koga bi se moglo utvrditi da je na njegovo ranije radno mjesto zaposlen neki drugi radnik. Dakle, a prema rješenju izvršenika na apelantovo ime, Osnovni sud je konstatovao da ranije radno mjesto na kojem je apelant bio zaposlen više ne postoji, te da takva situacija ne može onemogućiti vraćanje apelanta na rad, već je izvršenik u obavezi rasporediti apelanta na drugo odgovarajuće radno mjesto, te da, ukoliko isti smatra da je njegovo pravo povrijeđeno, on može tražiti zaštitu svojih prava u posebnoj parnici. Dakle, prema mišljenju Osnovnog suda, jedino bitno u ovoj pravnoj stvari je da li je izvršenik vratio tražioce izvršenja u radni odnos, a dok zakonitost rasporeda može biti predmet samo drugog spora. Slijedom toga, sud smatra da je izvršenik u odnosu na apelanta izvršio predmetnu presudu, jer ga je rasporedio na drugo radno mjesto, s obzirom da njegovo radno mjesto prije davanja otkaza ugovora o radu ne postoji, te mu je izdato i rješenje o vraćanju u radni odnos. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da se ima smatrati da je u odnosu na apelanta izvršenje po osnovu vraćanja na rad okončano, a shodno odredbi člana 64. ZIP. Dalje je Osnovni sud naveo da je apelantu i ostalim tražiocima izvršenja izvršenik na isplaćene plate i sva navedena primanja uplatio i pripadajuće poreze i doprinose. Kako je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da je izvršenik tražioce izvršenja vratio po izvršnoj presudi u radni odnos, te kako je istima prilikom vraćanja u radni odnos izdao rješenje i kako je uspostavio sva prava po osnovu radnog odnosa od momenta otkaza ugovora o radu do vraćanja na posao, Osnovni sud je odlučiokao u dispozitivu rješenja.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 203 od 25. februara 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelanta i ostalih tražioca izvršenja i prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 7. marta 2007. godine potvrđeno. U obrazloženju je Okružni sud prije svega istakao da iz sadržaja žalbe proizlazi da je ona faktički usmjerena na ukazivanje na nezakonitost rješenja u dijelu koji se odnosi na apelanta, jer se njome ne dovode u pitanje izvršenja za preostala tri radnika, nego se ukazuje na nezakonitosti naknadno dobijenih otkaza ugovora o radu, a nakon što su oni vraćeni na rad, što u svakom slučaju ne može biti predmet izvršnog postupka, nego drugog postupka u kojem će se eventualno raspravljati o zakonitosti takvih odluka. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na isplate, Okružni sud je zaključio su oni paušalni pa ih stoga ovaj sud nije ni razmatrao. U odnosu na apelanta, kao tražioca izvršenja, drugostepeni sud je naveo da je pobijana odluka prvostepenog suda donesena u skladu sa zakonom, a razloge koje navodi prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke u potpunosti prihvata i ovaj sud. Također, Okružni sud je istakao da žalba neosnovano ukazuje da se izvršenje moralo izvršiti onako kako to i glasi u izvršnom naslovu, kojim je određena obaveza izvršenika da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza, i to iz svih razloga koje navodi prvostepeni sud. Pored razloga prvostepenog suda, drugostepeni sud je još dodatno ukazao da u situaciji, kada izvršenik ne može vratiti radnika na njegovo prijašnje mjesto, nije isključena mogućnost da se radnik rasporedi na drugo mjesto, jer je odlučno to da je izvršenik vratio tražioca izvršenja na posao, dok zakonitost rasporeda može biti predmet drugog spora. U konkretnom slučaju, Okružni sud je naveo da je postupak izvršenja okončan iz razloga što je apelant vraćen na rad i što je doneseno rješenje o raspoređivanju, kako je to pravilno naveo i prvostepeni sud. Ostali žalbeni navodi kojima se ukazuje da je apelant odmah nakon vraćanja na rad ponovo dobio otkaz, prema mišljenju Okružnog suda, nisu od uticaja na drugačije rješavanje u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što će zakonitost takve odluke biti predmet drugog spora. Iz svih izloženih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepenog rješenja u smislu člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), a u vezi sa članom 21. ZIP.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je predmetni izvršni postupak u cjelini bio nezakonit i nepravilan, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZIP i na taj način pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi u predmetnom izvršnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović