Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/09 (N. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1183/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-1183/09, rješavajući apelaciju Neđe Kljajića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Kljajića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-08-000839 od 25. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Gž-06-000 339 od 16. januara 2008.

godine i presude Općinskog suda Bugojno – Odjeljenje u Jajcu broj P-182/05 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, podnio je 20. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000839 od 25. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 339 od 16. januara 2008. godine i presude Općinskog suda Bugojno – Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-182/05 od 20. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-182/05 od 20. marta 2006. godine obavezana je tužena «Pliva» d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznose kako je precizirano u izreci presude i to na ime izgubljene kirije za dvije garaže i na ime oštećenog namještaja i kućanskih aparata sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja 20. marta 2006. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji prelazi dosuđene iznose.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tom sudu podnio tužbu 18. novembra 1975. godine protiv prednika tužene radi naknade štete po osnovu srušene kuće 1974. godine od strane prednika tužene. Općinski sud je dalje naveo da je u ponovljenom postupku, među parničnim strankama sporno da li je osnovan tužbeni zahtjev apelanta po osnovu oštećenja namještaja i kućanskih aparata, te izgubljene kirije za garaže. Cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na potraživanje kirije za iznajmljivanje dvije garaže osnovan i to u periodu od 1. marta 1982. godine pa do 1. augusta 1987. godine. Visinu zakupnine Općinski sud je odredio u iznosu od 50,00 KM mjesečno, te utvrdio ukupan iznos naknade štete. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta koji se odnosi na naknadu za namještaj i kućanske aparate Općinski sud je naveo da je koristio nalaz sudskog vještaka, koji je u više navrata tijekom postupka valorizirao svoj osnovni nalaz, ali je uvijek navodio identične aparate, odnosno pokretne stvari. Općinski sud je dalje naveo da je vrijednost predmetnih stvari odredio u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te detaljno obrazložio način na koji je utvrdio iznos naknade štete po tom osnovu.

4. Protiv navedene presude Općinskog suda i to u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa (drugi stav prvostepene presude) apelant se žalio Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 006-0-Gž-06-000 339 od 16. januara 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u drugom stavu izreke.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je i po ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta iznad dosuđenog iznosa po navedenim osnovama neosnovan.

6. Apelant je protiv drugostepene presude Vrhovnom sud podnio reviziju, o kojoj je Vrhovni sud odlučio presudom broj 070-0-Rev-08-000839 od 25. septembra 2008. godine. Navedenom presudom revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u odnosu na apelantove revizione prigovore, istakao da se revizija kao vanredni pravni lijek ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP) zbog čega je taj sud vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u nižestepenom postupku. S toga su suvišni revizioni prigovori apelanta koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, kao što su prigovori da tužena nije nikada izvršila popis i procjenu oštećenih stvari, da su njegov namještaj i kuhinjski aparati u garaži stajali od 1974. do 1995. godine, a ne od 1982. do 1987. godine kako je utvrdio prvostepeni sud, da je nalaz sudskog vještaka bio lažan, itd. Sve navedene prigovore, kako je zaključio Vrhovni sud, apelant je mogao isticati samo u nižestepenom postupku, a ne i u reviziji. Dalje je navedeno da apelant nije naveo na koje se konkretne povrede sudskog postupka žali, a povrede na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti po odredbi člana 241. ZPP (stranačka sposobnost i zastupanje) u drugostepenom postupku nisu počinjene. Vrhovni sud je dalje istakao da nije osnovan niti apelantov revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je pobijana odluka pravilna i zakonita i zasnovana je na odredbama člana 154. stav 2, čl. 173. i 174, člana 189. stav 3, te člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrđivali naknadu štete koju mu je pričinila tužena. Također, je naveo da je bio podvrgnut ponižavajućem tretmanu tokom suđenja, zbog čega mu je povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Istakao je da je pred sudom bio «maltretiran, vrijeđan i ucjenjivan da će biti zatvoren ukoliko bude tražio naknadu za nastalu štetu iz društvene imovine», te da je tužena dala automobil kao mito Općinskom sudu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se parnični postupak za naknadu štete ne može podvesti pod prava koja garantiraju navedeni članovi proizilazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovih prava budući da se o tim pravima ni na koji način nije odlučivalo u predmetnom postupku koji je okončan osporenim odlukama. S obzirom da u apelaciji, dakle, manjkaju prima facie dokazi koji bi sa dovoljnom jasnoćom pokazivali da je povreda navedenih ljudskih prava i sloboda uopće moguća u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/09 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio