Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1323/09 (S. T. i drugi)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1323/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1323/09, rješavajući apelaciju Salihe Telalović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salihe Telalović, Dževahire Tabak, Fetanete Krdžalić, Saliha Nezirića, Jasmine Alić, Sabahete Hrnjić, Enise Alić, Šemse Islambegović, Senada Husakovića, Mire Čolaković, Amire Hasanica, Munibe Hafizović, Lidije Horić, Emire Jusufović, Sadike Mujezinović, Mine Pojskić, Nazife Avdagić, Jele Telalović, Slave Jerković, Edbere Behlić, Džemile Nikontović, Senije Bašić, Bagrema Alića, Nermine Osmanović-Kurbegović, Jasne Marić, Slavice Kos, Zedina Selimovića, Saida Čurića, Almira Delića, Esme Đulan, Esade Deronja, Zehrudine Smajić, Fehime Podojak, Mehrije Oruč, Šehide Salkičević, Munire Imamović, Izete Imamović, Zehre Kadić, Jasminke Ibraković, Sadije Fazliković i Alise Hodžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 08-000705 od 24. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000752 od 18. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saliha Telalović i drugi koji su navedeni u izreci ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zenice, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000705 od 24. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-07-000752 od 18. februara 2008. godine.

2. Apelanti su 19. juna 2007. godine podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate 91.754,50 KM na ime naknade materijalne štete zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju tog suda broj 043-0-I-07-000320 od 15. marta 2007. godine. Apelanti su kao pravni osnov tužbenog zahtjeva naveli odredbu člana

175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-07-000752 od 18. februara 2008. godine odbijen je navedeni tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000 547 od 22. septembra 2006. godine obavezan Zeničko-dobojski kanton da apelantima na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa za period od 1. jula 2005. godine do 30. juna 2006. godine isplati ukupan iznos od 91.754,50 KM za zakonskim zateznim kamatama (pojedinačni iznosi na ime svakog apelanta pobliže su navedeni u izreci presude). Također je utvrđeno da su apelanti kao tražitelji izvršenja 13. marta 2007. godine podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj 043-0-P-06-000 547 od 22. septembra 2006. godine protiv Zeničko-dobojskog kantona kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik). Nakon toga, Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 043-0-I-07-000320 od 15. marta 2007. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv kojeg izvršenik nije izjavio prigovor, pa je Općinski sud dostavio predmetno rješenje izvršeniku i tuženoj radi provođenja.

4. Općinski sud je naveo da je tužena 13. aprila 2007. godine obavijestila Općinski sud da, u skladu sa odredbama člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a („Službene novine FBiH“ br. 33/06 i 39/06), nije u mogućnosti da postupi po Rješenju broj 043-0-I-07-000320 od 15. marta 2007. godine budući da su sredstva koja su se nalazila u budžetu izvršenika za 2007. godinu, na poziciji „izvršenje sudskih presuda“ u iznosu od 700.000,00 KM već iskorištena, a što proizlazi iz spiskova realiziranih rješenja o izvršenju od 1. januara do 27. februara 2007. godine. Nakon toga, Općinski sud je Zaključkom broj 043-0-I-000320 od 24. maja 2007. godine naložio tuženoj provođenje Rješenja o izvršenju broj 043-0-I-07-000320 od 15. marta 2007. godine po kojem tužena nije postupila. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a dopunjen član 138. ZIP-a, tako što su propisani novi stavovi 3, 4. i 5. (ograničenja izvršenja). Naime, Općinski sud je naveo da je stavom 3. navedenog člana propisano: „Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i Kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta, dok je stavom 5. propisano da više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“.

5. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena provodila rješenja po pravosnažnim sudskim odlukama iz budžeta izvršenika sa pozicije „izvršenja sudskih presuda“ koja je za tu namjenu i određena, sve dok je na toj poziciji postojalo sredstava. Budući da tužena nije pristupila provođenju Rješenja o izvršenju broj 043-0-I- 07-000320 od 15. marta 2007. godine zbog nedostatka novčanih sredstava izvršenika, a što je, po mišljenju suda, u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a, Općinski sud je zaključio da tužena nije postupala protivpravno već u skladu sa citiranim zakonskim propisima, te da stoga tužena ne može snositi posljedice eventualne štete apelantima. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti neosnovan.

6. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-08-000705 od 24. februara 2009 godine žabu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je zaključio da je prvostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovo citirao odredbu člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na to da je odredbom člana 166. stav 1. ZIP-a propisano da se „izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drukčije određeno“. Također, stavom 2. navedenog člana je propisano da se „rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže banci da novčani iznos za koje je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja“.

7. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 170. stav 1. ZIP-a propisano da ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama Glave XII ovog Zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao i na odredbu člana 175. ZIP-a, kojom je propisano da banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a propisano da onaj ko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a odredbom člana 155. ZOO-a da je šteta umanjenje nečije imovine i sprječavanje njihova povećanja, dok je članom 158. ZOO-a propisano da krivnja postoji kad je štetnik uzrokovao štetu, namjerno ili nepažnjom.

8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude dajući razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je zaključio da tužena nije pristupila provođenju zaključka suda od 24. maja 2007. godine zbog primjene odredaba člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a, te da, s tim u vezi, po mišljenju Kantonalnog suda, u radnjama tužene nema elemenata protivpravnosti kao uvjeta za krivicu tužene, pa samim tim ne postoji ni obaveza tužene da apelantima naknadi štetu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je tužena u konkretnom slučaju provodila izvršenja sudskih odluka sve do visine sredstava predviđenih na određenoj poziciji budžeta izvršenika, na koji način je postupala u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a, a prethodno pribavljajući i mišljenje Federalnog ministarstva pravde. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi apelanata nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, te je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku odbio njihovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, kao i pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U suštini, apelanti se žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatraju da je tužena dostavljanjem podneska od 13. aprila 2007. godine kojim obavještava sud da „neće pristupiti provedbi Rješenja o izvršenju broj 043-0-I-07-000320 od 15. marta 2007. godine“ protivpravno postupila. Naime, apelanti su istakli da tužena nema nikakav pravni osnov da zaustavi provedbu pravomoćnog i izvršnog rješenja o izvršenju, jer po njihovom mišljenju: „Poslovna banka izvršenika nema ovlasti da za, i u korist izvršenika, stavlja prigovore u izvršnom postupku, već je ovlaštena i dužna shodno odredbama čl. 166. i 169. ZIP-a provesti rješenje o izvršenju“. S obzirom na to da, po mišljenju apelanata, tužena ne izvršava svoje obaveze u skladu sa odredbama Glave XII ZIP-a i ne postupa u skladu sa odredbama čl. 166. i 170 ZIP-a, apelanti smatraju da je tužena obavezna da im u smislu odredbe člana 175. ZIP-a plati štetu koju trpe zbog nezakonitog postupanja. S tim u vezi, apelanti su, pozivajući se na odluke Ustavnog suda (AP 905/05 i AP 464/04) i na praksu Evropskog suda u Strazburu u kojima je, kako navode, utvrđena povreda člana 6. Evropske konvencije zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih odluka, predložili da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu njihovih navedenih prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o dopunama ZIP-a, ZIP-a i ZOO-a zaključeno da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju, s obzirom na odredbu člana 170. ZIP-a (kojom je regulirano postupanje banke u slučaju smetnji za provođenje izvršenja), ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kad prihvataju da su kod tužene postojale zakonske smetnje za provođenje predmetnog rješenja o izvršenju, te da je tužena postupala u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o dopunama ZIP-a, provodeći izvršenja rješenja do visine predviđene na poziciji „izvršenje sudskih presuda“ budžeta izvršenika. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa pozivanjem apelanata na odluke Ustavnog suda br. AP 905/05 i AP 464/04, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu AP 905/05 razmatrao pitanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka u pokrenutom izvršnom postupku, koje se odnose na utvrđena ratna potraživanja, a koje se trebaju izvršiti iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok je u predmetu AP 464/04 razmatrao pitanje izvršenja pravosnažne sudske odluke koja se odnosi na potraživanje naknade materijalne i nematerijalne štete usljed ratnih djelovanja iz sredstava budžeta Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanata na navedene odluke Ustavnog suda neosnovano jer se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju budući da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u parničnom postupku po tužbi apelanta protiv tužene banke radi naknade štete zbog nepostupanja u skladu sa rješenjem o izvršenju pa se razlozi navedeni u citiranim odlukama Ustavnog suda ne mogu analogno primijeniti na konkretan slučaj.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti koristili svoje pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.

16. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojim su garantirani „pravični i povoljni uvjeti za rad“, Ustavni sud primjećuje da se, u suštini, i navodi o povredi ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na to da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o povredi navedenog prava apelanata, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava iz člana

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1323/09 (S. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio