Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1392/09 (V. M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 103
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1392/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 1392/09, rješavajući apelaciju Vlade Marčinka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Marčinka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 003604 07 Rev od 10. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000760 od 28. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Marčinko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojega zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz Odvjetničkog ureda „GRGIĆ & Co.“ Ljubuški, podnio je 7. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 003604 07 Rev od 10. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000760 od 28. lipnja 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. veljače 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 003604 06 P od 17. travnja 2007. godine utvrđeno je da apelantu i dalje traje radni odnos kod tuženog JP Elektroprivreda HZHB d.o.o., Direkcija za proizvodnju električne energije Mostar (kasnije JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ d.d. Mostar, Direkcija za proizvodnju električne energije Mostar; u daljnjem tekstu: tuženi), koji je na zakonit način zasnovao putem Rješenja broj 188/86 od 26. veljače 1986. godine kao NK radnik - stražar u RJ Hidroelektrane Čapljina – ulazna građevina Hutovo, te je određeno da je tuženi dužan rasporediti apelanta na odgovarajuće radno mjesto i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.188, 00 KM.
3. Općinski sud je konstatirao da među parničnim strankama nije sporno da je apelant kao NK radnik zasnovao radni odnos sa tuženim na temelju Rješenja broj 188/86 od 26. veljače 1986. godine, kojim je raspoređen na poslove i radne zadatke stražara. Zatim, konstatirao je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant naknadno Rješenjem tuženog broj II-646/01 od 2. travnja 2001. godine, kao KV radnik, raspoređen na poslove i zadatke radnog mjesta – manipulant, kao i da je nakon toga tuženi donio Odluku o otkazu ugovora o radu apelantu uz ponudu izmijenjenog ugovora o radu broj II-788/02 od 1. lipnja 2002. godine, na temelju koje je apelant zaključio novi Ugovor o radu broj II-788-1/02 koji se primjenjivao od 1. lipnja 2002. godine i kojim je kao KV radnik raspoređen na poslove radnog mjesta dežurnog montera 2, na neodređeno vrijeme. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je tuženi 28. studenoga 2002. godine donio Odluku o otkazu Ugovora o radu broj II-788-1/02, zbog pribavljanja i upotrebe nevaljane diplome prilikom sklapanja tog ugovora, uslijed čega je apelant počinio teži prijestup i povredu radne obveze. Dalje, utvrdio je da je apelant nakon toga pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Mostaru radi poništenja navedene odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, ali da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen Presudom tog suda broj P-1273/03 od 2. prosinca 2005. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 84/06 od 4. travnja 2006. godine. Također, utvrdio je da je u međuvremenu Presudom Općinskog suda broj K-7/03 od 17. travnja 2003. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj Kž 115/03 od 4. srpnja 2003. godine, apelant proglašen krivim za kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 351. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i da je nesporno da je apelant pribavio lažnu diplomu - svjedodžbu sa oznakom škole „Mehmedalija Mak Dizdar Breza“ u Brezi „o završenom zanimanju za KV“ i upotrijebio je kao pravu prilikom zaključenja Ugovora o radu broj II-788-1/02.
4. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je Ugovor o radu broj II-788-1/02 apsolutno ništavan u smislu odredbe članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/93, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) jer se temelji na krivotvorenoj javnoj ispravi. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je ništavan i Ugovor o radu broj II-646/01 kojim je apelant raspoređen na radno mjesto manipulanta, utvrdivši da je i taj ugovor zaključen na temelju krivotvorene svjedodžbe koju je pribavio apelant, jer se za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta također tražila KV stručna prema. Zaključivši da su navedeni ugovori apsolutno ništavni i da ne proizvode nikakve pravne posljedice, Općinski sud je konstatirao da samim tim ostaju na snazi pravni odnosi koji su postojali do dana sklapanja tih ugovora i da u konkretnom slučaju to znači da radni odnos koji je apelant zasnovao sa tuženim 26. veljače 1986. godine kao NK radnik – stražar, temeljem Rješenja broj 188/86 i dalje traje, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
5. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv Presude Općinskog suda broj 07 53 P 003604 06 P od 17. travnja 2007. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000760 od 28. lipnja 2007. godine, kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Kantonalni sud je u svojoj presudi konstatirao da je Općinski sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, naveo je da su člankom 86. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisani načini prestanka ugovora o radu, a time i radnog odnosa, te je istakao da je jedan od načina prestanka ugovora o radu otkaz ugovora o radu koji mogu dati poslodavac ili zaposlenik. Kantonalni sud je zapazio da je tuženi kao poslodavac odlukom od 28. studenoga 2002. godine apelantu kao uposleniku otkazao Ugovor o radu zaključno sa 30. studenim 2002. godine na temelju članka 88. stavak 1. Zakona o radu, kao i da je u pravomoćno okončanom sudskom postupku utvrđeno da predmetni otkaz ugovora o radu apelantu nije nezakonit. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 30. studenoga 2002. godine i istakao da se ta okolnost ne može promijeniti sve dok postoji pravomoćna Presuda Općinskog suda u Mostaru broj P-1273/03-I od 2. prosinca 2005. godine. Zatim, konstatirao je da je Općinski sud prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu u potpunosti zanemario pravnu prirodu ugovora o radu i da je taj ugovor nepravilno izjednačio sa ugovorima obligacijskog prava, iako je ugovor o radu ugovor sui generis, koji mora bili u suglasnosti sa Zakonom o radu, kolektivnim ugovorima i pravilnikom o radu kao aktima kojima su regulirani sadržaj prava i obveza iz radnog odnosa. Istakao je da se ta prava ugovorom o radu mogu samo proširiti, a nikako umanjiti, te da se načela ravnopravnosti i slobode ugovaranja kao temeljna načela prilikom zaključenja obligacijskih ugovora ne mogu na isti način primijeniti prilikom zaključenja ugovora o radu jer je sloboda ugovaranja u pogledu zaštite minimalnih prava uposlenika ograničena radnim zakonodavstvom i da je kod tog ugovora izražen i element subordinacije koje nema u obligacijskom pravu. Međutim, uočio je da i u slučaju kada bi se valjanost ugovora o radu ocijenila prema odredbama članka 103. ZOO-a, Općinski sud je potpuno nepravilno utvrdio da je ništavan ugovor o radu koji su apelant i tuženi zaključili 1. lipnja 2002. godine, jer ne postoji ni jedan razlog koji bi ga činio apsolutno ništavnim. Kantonalni sud je naveo bi se u takvom slučaju jedino moglo raditi o rušljivom ugovoru u smislu članka 111. ZOO-a u vezi sa člankom 65. ZOO-a, jer se apelant poslužio prevarom prilikom zaključenja ugovora, upotrijebivši krivotvoreno svjedočanstvo o školskoj spremi, te da bi u tom slučaju samo tuženi imao pravo pobijati takav ugovor, ali da za tim nije imao potrebe, jer je odredbama članka 88. Zakona o radu tuženom dana mogućnost da apelantu zbog takve povrede radne obveze otkaže ugovor o radu. Pored toga, istakao je da je Općinski sud potpuno zanemario činjenicu da je apelant nesavjesna ugovorna strana, te da i u slučaju da se radi o apsolutno ništavnom ugovoru, trebale bi se primijeniti odredbe članka 104. st. 2. i 3. ZOO-a, što opet znači da apelant ne bi mogao ostati u radnom odnosu kod tuženog.
7. Kantonalni sud je uočio da je Općinski sud potpuno zanemario i odredbu članka 97. stavak 1. Zakona o radu, kojom je propisano da se odredbe Zakona o radu, koje se odnose na otkaz ugovora o radu, primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno ponudi uposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima. U vezi s tim, konstatirao je da je tuženi odlukom od 1. lipnja 2002. godine apelantu otkazao ugovor o radu od 2. travnja 2001. godine i ponudio mu zaključenje novog ugovora pod izmijenjenim okolnostima za obavljanje poslova radnog mjesta dežurnog montera 2 i da je apelant prihvatio tu ponudu, te potpisao ugovor 1. lipnja 2002. godine i na taj način ostao u radnom odnosu. Kantonalni sud je zaključio da u slučaju da apelant nije prihvatio tu ponudu, već tada bi snosio posljedice otkaza ranijeg ugovora o radu od 2. travnja 2001. godine i samo bi imao pravo na otkazni rok sukladno općim aktima tuženog, odnosno Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom. Dakle, ocijenio je da u slučaju zakonitog otkazivanja ugovora radu uposleniku prestaje radni odnos kod poslodavca, a ne samo pravo da obavlja poslove radnog mjesta, kako je to, prema mišljenju Kantonalnog suda, nepravilno zaključio Općinski sud. Stoga, Kantonalni sud je konstatirao da je temelju otkaza ugovora o radu čija je zakonitost utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Mostaru apelantu prestao radni odnos kod tuženog na temelju članka 86. stavak 1. točka 5. i članka 88. stavak 1. Zakona o radu.
8. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 760 od 28. lipnja 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 53 0 P 003604 07 Rev od 10. veljače 2009. godine.
9. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo i da se pravilno pozvao na odredbe čl. 86. i 97. stavak 1. Zakona o radu. Također, istakao je da je apelantov revizijski prigovor u vezi sa apsolutnom ništavnosti zaključenog ugovora o radu od 1. lipnja 2002. godine bio i žalbeni prigovor na koji je odgovorio Kantonalni sud, sa čijim pravnim obrazloženjem je u cijelosti suglasan zbog čega nema potrebe da se posebno očituje na taj prigovor. Pored toga, naveo je da se apelant sa uspjehom ne može pozivati i na druge odluke Kantonalnog suda, jer je u tim odlukama situacija za tužitelje drugačije riješena u odnosu na apelantovu situaciju u konkretnom sporu. I najzad, ističući da je vezan utvrđenim činjeničnim stanjem pred nižestupanjskim sudovima, naveo je da je apelant svoje revizijske prigovore mogao eventualno isticati samo protiv odluke Kantonalnog suda od 4. travnja 2006. godine, kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev i utvrđeno da otkaz ugovora o radu nije nezakonit.
10. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo uslijed toga što su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali proizvoljna obrazloženja za pobijane odluke i što je tim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije donio pobijanu odluku na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u konkretnom predmetu, već da se u obrazloženju svoje presude pozivao na presudu Općinskog suda u Mostaru od 2. prosinca 2005. godine i presudu Kantonalnog suda od 4. travnja 2006. godine i da se u pobijanoj odluci nije bavio predmetom spora, kao ni Vrhovni sud, već da se bavio sasvim drugim spornim odnosom u kojem je pobijana odluka tuženog od 28. studenoga 2002. godine i o čemu su redoviti sudovi već odlučili „iako nezakonito“. Ističe da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odlučivali u predmetnoj pravnoj stvari pogrešnom interpretacijom drugog spisa i tužbenog zahtjeva. Također, smatra da je pobijanim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da su obrazloženja pobijanih presuda Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nejasna, kontradiktorna i nelogična. Pored toga, tvrdi da je Kantonalni sud u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku, odnosno Presudu broj 007-0-Gž-06-000 293 od 13. travnja 2006. godine (koju je dostavio u prilogu apelacije), kojom je uvažio tužbene zahtjeve tužitelja, te navodi da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali valjane razloge zbog čega su u njegovom slučaju odlučili drugačije, već da su donijeli proizvoljne odluke.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pobijanim odlukama pravo na imovinu povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U pogledu apelantovih navoda da je u drugom slučaju Kantonalni sud odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja i da u konkretnom slučaju navedena druga odluka Kantonalnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, nije relevantna. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.
15. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović