Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/09 (Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1462/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1462/09, rješavajući apelaciju „Centrotrans-Eurolinesa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans-

Eurolinesa“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-709/06 od 4. marta 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine broj UPII:03-07-9-228-1/06 od 15. septembra 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija broj 01-29-2589/A/73-N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-709/06 od 4. marta 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII:03-07-9-228-1/06 od 15. septembra 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-

2589/A/73-N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine. Apelant je 13. februara 2012. godine dopunio apelaciju.

2. Odlukom Komisije broj 01-29-2589/A/73-N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine ocijenjeno je da je osnovan prigovor apelantovog pravnog prednika na red vožnje međunarodne autobuske linije Istočno Sarajevo – Wien, prijevoznika „Babić biss tours“ Zenica (u daljnjem tekstu: „Babić biss tours“), koji se nalazi na stranici 55. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini (u daljnjem tekstu: Knjiga prijedloga redova vožnje), pa je, u skladu sa članom 11. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registrovanja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), brisan polazak u koloni 2 i koloni 3. Također, istom odlukom određeno je da se apelantovom predniku izvrši povrat sredstava uplaćenih po osnovu prigovora.

3. Komisija je u navedenoj odluci utvrdila da su navodi prigovora osnovani u dijelu koji se odnosi na red vožnje međunarodne autobuske linije Istočno Sarajevo – Wien, prijevoznika „Babić biss tours“, koji se nalazi na stranici 55. Knjige prijedloga redova vožnje u polascima u koloni 2 i koloni 3, dok je primjedba na isti red vožnje na polazak u koloni 1 neosnovana jer je red vožnje urađen u skladu sa Pravilnikom i nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. tog Pravilnika.

4. Apelant i „Babić biss tours“ su podnijeli žalbe protiv Odluke Komisije broj 01-29-2589/A/73-

N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine.

5. Odlučujući o žalbi „Babić biss tours“, Komisija je donijela Odluku broj 05-29-257-1/05 od 26. januara 2006. godine, kojom je utvrdila da je ta žalba osnovana i proglasila je red vožnje međunarodne autobuske linije Istočno Sarajevo – Wien, prijevoznika „Babić biss tours“, koji se nalazi na stranici

55. Knjige prijedloga redova vožnje, usklađenim po prijedlogu.

6. Apelant je podnio žalbu protiv Odluke Komisije broj 05-29-257-1/05 od 26. januara 2006. godine. Odlučujući o žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII:03-07-9-228-1/06 od 15. septembra 2006. godine kojim je utvrđeno da je žalba djelimično osnovana, te je osporena odluka poništena i potvrđena je Odluka Komisije broj 01-29-2589/A/73-N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine.

7. Ministarstvo je u obrazloženju svog rješenja konstatovalo da su apelant i „Babić biss tours“ podnijeli žalbe protiv Odluke Komisije broj 01-29-2589/A/73-N-2/05 od 4. oktobra 2005. godine, te da je o apelantovoj žalbi odlučio drugostepeni organ svojim rješenjem od 26. juna 2006. godine, kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu odluku, dok je o žalbi „Babić biss toursa“ odlučio prvostepeni organ koji je uvažio tu žalbu i izmijenio ožalbenu odluku tako što je red vožnje Istočno Sarajevo – Wien, prijevoznika „Babić biss tours“, koji se nalazi na stranici 55. Knjige prijedloga redova vožnje, proglasio usklađenim po prijedlogu. Međutim, Ministarstvo je utvrdilo da u osporenom redu vožnje Istočno Sarajevo – Wien, predlagača „Babić biss tours“, u koloni 2 i 3 nisu ispoštovana Pravilnikom propisana zaštitna vremena u odnosu na apelantov red vožnje na međunarodnoj autobuskoj liniji Čapljina – Graz, registrovan na stranici 68. Registra redova vožnje međunarodnih autobuskih linija u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, Ministarstvo je zaključilo da Komisija prilikom rješavanja o žalbi podnesenoj protiv osporene odluke nije pravilno utvrdila činjenično stanje u pogledu ispunjavanja uslova iz člana 11. Pravilnika. U skladu sa navedenim, Ministarstvo je ocijenilo da je apelantova žalba djelimično osnovana u smislu člana 11. Pravilnika, kojim je propisano da se u postupku usklađivanja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija može osporavati prijedlog reda vožnje na određenoj relaciji, ako vrijeme polaska utvrđeno prijedlogom reda vožnje pada unutar zaštitnog vremena za određenu relaciju, ako ima najmanje dvije zajedničke stanice, od kojih jedna na području Bosne i Hercegovine, a druga u inostranstvu, i ima najmanje 50% i više zajedničke trase od polazne stanice u Bosni i Hercegovini do završne stanice u inostranstvu. Međutim, Ministarstvo je konstatovalo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da predmetni red vožnje nije urađen u skladu sa obrascem reda vožnje i da se zbog toga treba proglasiti neusklađenim, odnosno brisati iz postupka usklađivanja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija, zaključivši da predmetni red vožnje sadrži sve elemente predviđene Pravilnikom.

8. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UPII:03-07-9-228-1/06 od 15. septembra 2006. godine, koju je Sud BiH odbio Presudom broj U-709/06 od 4. marta 2009. godine.

9. Sud BiH je konstatovao da je osporeno rješenje Ministarstva pravilno i zakonito, te da je taj organ dao detaljne razloge za svoju odluku, koje u cijelosti uvažava i taj sud. Dalje, zaključio je da apelant u navodima tužbe nije ukazao na postojanje osnovanih razloga za proglašavanje spornog reda vožnje neusklađenim, niti da postoje zakonom propisani uslovi da se taj red vožnje briše u cijelosti. Pored toga, Sud BiH je utvrdio da apelant nema ni pravni interes za brisanje spornog reda vožnje u cijelosti. U vezi s tim, istakao je da iz apelantovog reda vožnje za međunarodnu autobusku liniju Čapljina – Graz, koji je proglašen usklađenim, proizlazi da je apelantu tim redom vožnje odobrena stalna linija sa polaskom iz Čapljine preko Sarajeva i graničnog prijelaza Bosanska Gradiška, dok iz reda vožnje prijevoznika „Babić biss tours“ proizlazi da je tom prijevozniku odobren red vožnje na relaciji Istočno Sarajevo – Wien preko graničnog prijelaza Bosanski Brod. Sud BiH je zaključio da iz navedenog proizlazi da se radi o različitim linijskim relacijama i trasama i da apelantu ni iz tog razloga ne pripada pravo da osporava predmetni red vožnje i da zahtijeva njegovo brisanje u cijelosti, s obzirom na to da tim redom vožnje nije povrijeđen njegov pravni interes zasnovan na zakonu.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ističe da su prvostepeni i drugostepeni organ očigledno prekršili odredbe Pravilnika, odredbe Zakona o upravnom postupku, te član 39. stav 2. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine, kojim je propisana obaveza organa uprave da razmatra i odgovori na predstavke i prijedloge koje im podnose stranke, ali da Sud BiH nije ocijenio te navode niti se na te navode osvrnuo makar jednom rečenicom. Dalje, apelant ističe da je u tužbi koju je podnio protiv osporenog rješenja drugostepenog organa ukazao na protivrječnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnih propisa u okviru Komisije i Ministarstva, ali da se na te njegove navode Sud BiH također nije očitovao. U vezi s tim, apelant je naveo da je podnio žalbu protiv odluke prvostepenog organa od 4. oktobra 2005. godine, jer je suština njegovog prigovora bila upravljena u pravcu brisanja cijelog reda vožnje. Zatim, naveo je da se protiv iste odluke žalio i „Babić biss tours“, ali da je prvostepeni organ odluku od 26. januara 2006. godine donio odlučujući samo o žalbi „Babić biss toursa“, dok nije odlučio o apelantovoj žalbi, što je, prema njegovom mišljenju, bio obavezan, niti mu je, kako tvrdi, žalba „Babić biss toursa“ ikada dostavljena. Također, naveo je da je nakon toga drugostepeni organ donio rješenje od 27. juna 2006. godine kojim je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio odluku prvostepenog organa od 4. oktobra 2005. godine, iako je ta odluka „poništena“ odlukom od 26. januara 2006. godine. Apelant navodi da ove okolnosti Sud BiH uopšte nije ocijenio u osporenoj odluci. Pored toga, apelant smatra da su sporne odluke suprotne odredbama Pravilnika i Uputstvu o načinu sprovođenja postupka javnog usklađivanja redova vožnje na međunarodnim autobuskim linijama (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Apelant navodi da je tokom postupka usklađivanja redova vožnje na međunarodnim autobuskim linijama, održanog na Vlašiću 20. jula 2005. godine, na sastanku pred oko 200 prijevoznika, Uputstvo izmijenjeno na taj način što Komisija nije smjela korigovati predloženi red vožnje i kao takav uvrštavati u daljnji postupak i ističe da se postupanjem na taj način krše pravila postupka. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravičan postupak, dakle nije ispoštovan član 6. Evropske konvencije o pravu na pravično i javno suđenje u razumnom roku, član koji je primjenjiv i na postupke koji se tiču dozvole, licence i sl. jer nije osiguran ravnopravan tretman u samom postupku usklađivanja prema svim učesnicima. U vezi s tim, naveo je da sama informacija, odnosno dokument kojim se dokazuje usklađenost reda vožnje u drugoj državi ima funkciju presudnog dokaza na osnovu kojeg se donosi odluka, te ističe da donošenje odluke na osnovu dokaza koji nije poznat suprotnoj strani i na koji ona nije mogla da se izjasni predstavlja kršenje člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da se prava ne mogu ograničiti Pravilnikom nego samo ustavom i zakonom, a na ovaj način pravne osobe stavljaju se u neravnopravan i diskriminirajući položaj. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu jer je ozakonjen nelegalan prijevoz.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i nadležni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud, također, primjećuje da iz spisa predmeta ne proizlazi da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u predmetnom postupku. Vezano za apelantov prigovor da Sud BiH nije odgovorio na sve njegove navode iz tužbe, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a navedeno obrazloženje zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se prava ne mogu ograničiti Pravilnikom nego samo ustavom i zakonom, a na ovaj način pravne osobe stavljaju se u neravnopravan i diskriminirajući položaj. Dakle, proizlazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. S obzirom na to da apelant samo paušalno prigovora, odnosno da nije predočio nikakve dokaze kojima bi učinio vjerovatnim različit tretman u sličnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/09 (Centrotrans eurolines“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio