Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1490/09 (H. T.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1490/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1490/09, rješavajući apelaciju Hanife Topčagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hanife Topčagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000476 07 U od 15. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-04/2-23-267/07 od 23. augusta 2007. godine i Zaključka Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Gračanica broj 07-364-

704/99 od 20. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hanifa Topčagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Hajrudin Helić, advokat iz Gračanice, podnijela je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000476 07 U od 15. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-

04/2-23-267/07 od 23. augusta 2007. godine i Zaključka Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-364-704/99 od 20. aprila 2007. godine.

2. Zaključkom Službe broj 07-364-704/99 od 20. aprila 2007. godine obustavljen je postupak rješavanja zahtjeva Mirsada Bečakčića za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju i rekonstrukciju ekonomskog objekta izgrađenog na zemljištu označenom kao katastarska parcela k.č. br. 3860 (n.pr.) k.o. Gračanica zbog smrti stranke-podnosioca zahtjeva. Zaključkom je utvrđeno da troškove koje su u toku postupka imali investitor i apelantica kao zainteresirana stranka snose stranke u postupku i to tako da svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala u toku postupka. U obrazloženju zaključka, između ostalog, navedeno je da se Služba pri odlučivanju o troškovima postupka rukovodila članom 112. tačka 3. Zakona o upravnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da se troškovi za pravno zastupanje nadoknađuju samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano. Kako je na osnovu izvoda iz katastarskog plana i posjedovnog lista Službe, kao i iz zemljišnoknjižnog izvatka Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Gračanici vidljivo da se nekretnina na kojoj je izgrađen ekonomski objekt čija se legalizacija i rekonstrukcija traži ne nalazi u posjedu i vlasništvu apelantice kao zainteresirane stranke, to je u odnosu na troškove postupka odlučeno kao u dispozitivu zaključka.

3. Protiv navedenog zaključka apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 12-04/2-23-267/07 od 23. augusta 2007. godine žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba neosnovana budući da je, prema mišljenju Ministarstva, osporeni zaključak u potpunosti pravilan. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je članom 112. stav 2. Zakona propisano: «Ukoliko u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima tada je stranka koja je izazvala postupak (prvi uslov) i na čiju je štetu postupak okončan (drugi uslov) dužna da protivnoj stranci naknadi opravdane troškove koji su joj nastali u postupku, a stavom 3. istog člana propisano je da se troškovi za pravno zastupanje naknađuju samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano.» Kako je predmetni postupak osporenim rješenjem obustavljen zbog smrti stranke-podnosioca zahtjeva, Ministarstvo je zaključilo da nije ispunjen drugi uslov iz člana 122. stav

2. Zakona, odnosno da postupak nije okončan zbog čega je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Protiv navedenog rješenja Ministarstva apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 03 0 U 000476 07 U od 15. aprila 2009. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenice na kojima se zasnivaju akti upravnih organa i naveo da iz tih činjenica proizlazi da je osporeno rješenje Ministarstva pravilno i zakonito budući da tužbom nije dovedeno u pitanje utvrđenje Ministarstva da u predmetnoj pravnoj stvari faktički postupak nije u konačnosti riješen jer je podnosilac zahtjeva u toku trajanja upravnog postupka umro. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je pravilno utvrđenje nižestepenih organa da predmetni postupak nije okončan na štetu podnosioca zahtjeva, te da u slučaju i da je podnosilac živ, on ne bi bio u obavezi da naknadi apelanticine troškove postupka. Osim toga, navedeno je i da je stranka dužna protivnoj stranci naknaditi samo opravdane troškove upravnog postupka koji su joj nastali u toku postupka a to nisu svi troškovi već samo oni troškovi koji su uobičajeni i opravdani (eventualno troškovi za javni prijevoz prema tarifi javnog prometa i slično) a ti troškovi se utvrđuju rješenjem kojim je postupak okončan, a kako u konkretnom slučaju postupak nije okončan već je obustavljen zbog smrti stranke, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, odlučeno u skladu sa odredbama Zakona.

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je pogrešno utvrđenje upravnih organa i nadležnog suda da u konkretnom slučaju postupak nije okončan jer iz same presude proizlazi da je supruga podnosioca zahtjeva povukla predmetni zahtjev. S tim u vezi, apelantica smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio Zakon i da je njegovo obrazloženje u suprotnosti sa odredbama Zakona jer je trebao primijeniti čl. 56-61. Zakona kojima su regulirana pitanja zastupanja stranaka i član 38. Zakona o parničnom postupku kojim je regulirano šta čini troškove postupka, kao i da je članom 60. Zakona propisano da je stranka koja povuče tužbu dužna suprotnoj strani nadoknaditi troškove postupka. Također, smatra da je pogrešno utvrđena činjenica da ona nije vlasnik dijela nekretnina jer je u postupku dokazano da ona to jeste.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, a prije njega i upravni organi, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto apelantici ne pripada pravo na naknadu troškova predmetnog postupka i da se pri tom pozvao na relevantne zakonske odredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka ne proizlazi da je predmetni zahtjev povučen već da je postupak obustavljen zbog smrti podnosioca zahtjeva, te da je iz osporenih odluka vidljivo da na osnovu katastarskih i zemljišnoknjižnih podataka nije utvrđeno da apelantica nije vlasnica ni posjednica nekretnina na kojoj je izgrađen ekonomski objekt čija se legalizacija i rekonstrukcija u konkretnom postupku tražila jer su same stranke u tom postupku onemogućile mjerenje i utvrđivanje granica parcela, te da je i u vezi s tim dato obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, niti je iz činjenica predmeta vidljiva bilo kakva proizvoljna primjena materijalnog prava, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka u pogledu odluke o troškovima postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1490/09 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio