Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/09 (G. Ć.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1538/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1538/09, rješavajući apelaciju Gorana Ćuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/

08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Ćuka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000128 od 10. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Ćuk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Esad Hrvačić, podnio je 19. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000128 od 10. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3056/04 od 29. aprila 2005. godine odbijen je kao neosnovan u cjelosti apelantov zahtjev kojim je tražio od suda da obaveže tuženu Općinu Novo Sarajevo da mu, kao vojnom invalidu 100% I grupe, po osnovu duga isplati na ime dijela neisplaćene invalidnine za period od 1. januara 2001. do 31. januara 2004. godine novčani iznos od 25.740,00 KM; na ime neisplaćene naknade za ortopedski dodatak za period od 1. januara 2001. do 31. decembra 2004. godine novčani iznos od 7.056,00 KM; na ime neisplaćene naknade za tuđu njegu i pomoć novčani iznos od 17.004,00 KM, te za na ime neisplaćenog iznosa za izuzetno materijalno obezbjeđenje novčani iznos od 35.016,00 KM, što sve ukupno iznosi 84.816,00 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je apelant obavezan tuženoj isplatiti troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je cjelosti oslobođen plaćanja troškova takse na tužbu i odluku u iznosu od 5.045,40 KM.

3. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2575/05 od 24. avgusta 2007. godine žalba apelanta je uvažena, prvostepena presuda od 29. aprila 2005. godine ukinuta i tužba odbačena. Rješenjem je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom ocjene da li je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari trebao imati u vidu da se predmet spora odnosi na ostvarenje prava po osnovu invalidnine, ortopedskog dodatka, tuđe njege i pomoći i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja. Prema odredbama čl. 38., 50. i 53. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih prodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 33/04 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), kao i prema odredbama čl. 14., 49. stav 1. i člana 103. preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida), regulisana je nadležnost organa uprave za rješavanje o pravima iz ovih zakona, koji se vodi po Zakonu o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga za iznos neusklađenih invalidnina, ortopedski dodatak, naknadu za tuđu njegu i pomoć te za izuzetno materijalno obezbjeđenje, Kantonalni sud je istakao da odlučivanje o usklađivanju i obračunu visine naknade za invaliditet i druga prava koja apelantu pripadaju ne spadaju u sudsku nadležnost jer je u pitanju spor o pravu koja se uređuju po pravilima upravnog postupka, a sud nije ovlašten obavezivati organ uprave na donošenje odluka kojom će apelantu biti priznato pravo na invalidninu, niti ga obavezati da mijenja postojeće odluke kojima je apelantu to pravo priznato. Slijedom naprijed navedenog, drugostepeni sud je zaključio da sudovi u parničnom postupku nisu nadležani za odlučivanje o postojanju i visini novčanog potraživanja o kome se odlučuje u upravnom postupku, nego da samo imaju nadležnost za odlučivanje kao izvršni sud u postupcima provođenja prinudnog izvršenja radi novčanih potraživanja utvrđenih upravnim aktima u smislu člana 273. stav 2. u vezi člana 280. ZUP.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000128 od 10. marta 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od od 24. avgusta 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno pravnim stavovima koje apelant iznosi u reviziji, drugostepeni sud pravilno protumačio odredbe Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kada je zaključio da ne postoji nadležnost redovnog suda za postupanje po zahtjevima za ostvarivanje prava utvrđenih navedenim zakonima, te da je odredbom člana 1. ZPP određeno da se ovim Zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih redovni sudovi raspravljaju i odlučuju u građansko-pravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. U pogledu potraživanja koja su predmet ovog spora, revizijski sud je istakao da je zakonodavac posebnim zakonom odlučivanje u tim sporovima dao u nadležnost drugom organu, jer je raspravljanje o pravima ratnih vojnih invalida i realizaciji tih prava povjerio organima uprave, ustanovljavajući istovremeno sudsku kontrolu u upravnom sporu. Naime, kako je to naveo Vrhovni sud, zakonodavac je posebnim zakonima propisao da o predmetnim pravima ratnih vojnih invalida odlučuje nadležni organ uprave (član 103. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 38. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), da se zaštita prava ratnih vojnih invalida i kontrola konačnog upravnog akta sprovodi u upravnom sporu (član 107. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 51. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica) i da prvostepeni organ uprave sam izvršava svoje rješenje (član 115. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud. Sporni pravni odnos, prema mišljenju revizijskog suda, po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja građansko - pravni odnos jer isti nema obilježja autonomije volja, pravne jednakosti, prenosivosti prava i obaveza i imovinske sankcije, kao bitnih karakteristika građansko - pravnog odnosa. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud, suprotno revizijskom prigovoru tužitelja, pravilno odlučio kada je primjenom odredbe člana 227. stav 2. u vezi sa članom 16. ZPP ukinuo prvostepenu presudu i odbacio apelantovu tužbu. Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu osporenog rješenja primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP.

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelanta, ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda u pogledu određivanja stvarne nadležnosti za postupanje i odlučivanje u predmetnom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud u redovnom postupku, te Vrhovni sud u postupku po vanrednom pravnom lijeku, dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke iz kojih razloga je po službenoj dužnosti prvostepena presuda Općinskog suda ukinuta i apelanatova tužba odbačena, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu i tumačenje odredaba materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/09 (G. Ć.) | Sudska praksa | Aktio