Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/09 (N. R.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1620/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1620/09, rješavajući apelaciju Nisveta Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nisveta Ramića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 000086 09 Gž od 31. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nisvet Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000086 09 Gž od 31. marta 2009. godine.

Upravni postupak za povrat stana apelantovom predniku

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Šipovo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo, Odsjek Šipovo), broj 05-050-54-19C/99 od 23. jula 2002. godine potvrđeno je da je Adil Ramić (apelantov prednik) bio nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Meše Selimovića (nekadašnja Džemala Bijedića i Njegoševa) u Šipovu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), vlasništvo Šumskog gazdinstva «Gorica» (u daljnjem tekstu: davatelj stanja) i stan je vraćen u posjed apelantovom predniku. Rješenjem je utvrđeno da je privremena korisnica stana Jovanka Kostić (u daljnjem tekstu: korisnica stana) zakonita korisnica predmetnog stana i da joj prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana danom prijema rješenja, te je korisnici stana naloženo da u roku od 90 dana oslobodi predmetni stan od lica i stvari i ključeve od stana preda Ministarstvu, Odsjek Šipovo, bez prava na alternativni smještaj uz upozorenje da će protiv korisnice stana biti pokrenut krivični postupak ukoliko ošteti stan, kao i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov prednik 28. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, te da je u postupku utvrđeno da je vlasnik predmetnog stana davatelj stana; da je apelantov prednik sa porodicom stanovao u predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, što je utvrđeno na osnovu uvjerenja SJB Šipovo; da je apelantov prednik predmetni stan dobio na korištenje od davatelja stana, te da ga je napustio 26. februara 1993. godine zbog ratnih djelovanja; da je Sadeta Ramić bila član porodičnog domaćinstva apelantovog prednika, što je utvrđeno na osnovu kućne liste; da je korisnica stana, koja je uposlenica davatelja stana bila podstanarka 30. aprila 1991. godine i da se u predmetni stan uselila u martu 1993. godine, a rješenje o davanju na korištenje dobila 15. maja 1997. godine. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo, Odsjek Šipovo, zaključilo je da je apelantov prednik nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i donijelo predmetno rješenje.

4. Protiv navedenog rješenja davatelj stana i korisnica stana su izjavili žalbe Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je Rješenjem broj 05-050-01-

378/03 od 3. juna 2003. godine žalbe uvažilo, poništilo osporeno prvostepeno rješenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predmet vratio Ministarstvu, Odsjek Šipovo, na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je potvrdio da je apelantov prednik nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu jer u spisu nema dokaza da je apelantov prednik bio nositelj stanarskog prava. S tim u vezi, Ministarstvo je rješenjem naložilo prvostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi kada je apelantov prednik postao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu; kada je napustio stan; da li se u konkretnom slučaju radi o stanu ili poslovno-stambenom prostoru; ko je bio nositelj stanarskog prava na stanu 30. aprila 1991. godine; da li je apelantov prednik bio uposlenik davatelja stana, kao i druge činjenice neophodne za rješavanje konkretne upravne stvari.

5. Protiv navedenog rješenja apelantov prednik je tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je Presudom broj U-961/03 od 21. decembra 2005. godine tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je nesporno da je apelantov prednik 1982. godine zakonito uselio u predmetni stan i da ga je sa porodicom napustio 26. februara 1993. godine, da je uredno plaćao sve dažbine stana i da su i on i davatelj stana prešutno pristali na faktičku situaciju nepostojećeg ugovora o korištenju predmetnog stana pri čemu niko sve do momenta iseljenja iz stana nije apelantovom predniku osporavao pravo da koristi stan koji se ima smatrati njegovim domom i imovinom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se prvostepeno rješenje zasniva na iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi da je 1. aprila 1992. godine apelantov prednik stanovao u predmetnom stanu i da ga je dobio od davatelja stana, kao i na uvjerenju SJB Šipovo, prema kojem je apelantov prednik imao prijavljeno prebivalište na adresi stana.

6. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je obrazložio da kod ovakvog stanja stvari smatra da je prvostepeni organ u nedostatku ugovora o korištenju predmetnog stana potvrdio status apelantovog prednika kao nositelja stanarskog prava i dozvolio mu vraćanje u posjed predmetnog stana, što je u svemu saglasno drugoj rečenici odredbe člana 15. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojom je propisano da u slučaju da podnositelj zahtjeva ne može osigurati potrebnu propratnu dokumentaciju, nadležni organ provjerava evidenciju kod davatelja stana na korištenje, odgovarajućeg suda ili upravnog organa, kao i svu drugu raspoloživu dokumentaciju da bi potvrdio prava podnositelja zahtjeva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada podnositelj zahtjeva za povrat stana nema zaključen ugovor o korištenju potraživanog stana, to ne stvara prepreku da mu se stan vrati u posjed, ali je pri tome potrebno utvrdili da li je to lice imalo valjan osnov za useljenje u taj stan, da li je u njemu živjelo smatrajući ga svojim domom i to do 1. aprila 1992. godine. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan pravni stav Ministarstva da zbog nedostatka ugovora o korištenja stana odlučne činjenice nisu utvrđene u postupku jer se apelantovom predniku ne može uskratiti pravo na uspostavljanje faktičke pravne situacije kakva je bila do 1. aprila 1992. godine, te da mu se stan vrati u posjed makar i u svojstvu korisnika stana što on svakako i jeste. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio navedenu presudu i obavezao Ministarstvo da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese drugi akt u skladu sa pravnim shvatanjem suda i primjedbama u pogledu postupka.

7. U ponovljenom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-R.691/06 od 11. septembra 2006. godine kojim su odbijene žalbe korisnice stana i davatelja stana protiv rješenja Ministarstva, Odsjek Šipovo, od 23. jula 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku, između ostalog, utvrđeno da je apelantov prednik 28. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog stana i da je opunomoćio apelanta (svog sina) da ga zastupa u postupku povrata stana; da je 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom, četvoro djece i unukom (što je utvrđeno na osnovu izjave o zajedničkom domaćinstvu date u Općini Šipovo 27. aprila 2002. godine); da je apelantov prednik bio uposlenik davatelja stana i da je predmetni stan koji se nalazi u montažnoj baraci dobio na korištenje od davatelja stana nakon što mu je izgorjela kuća i da se u njega uselio 1982. godine; da se korisnica stana u predmetni stan uselila 1993. godine, te da se iz sveg navedenog može zaključiti da predmetni stan predstavlja dom apelantovom predniku i da mu se ne može uskratiti pravo na uspostavljanje faktičke pravne situacije kakva je bila 1. aprila 1992. godine.

8. Protiv navedenog rješenja korisnica stana i davatelj stana tužbom su pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 011-0-U-06-000 914 od 25. jula 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da taj sud na osnovu cjelokupnog stanja predmetnog spisa i provedenih dokaza i iz njih proizašlih činjenica smatra da je dokazano da je apelantov prednik bio faktički korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine, koji se nalazi u montažnoj baraci u vlasništvu davatelja stana, da se radi o domu apelantovog prednika i da je opravdano da mu se taj stan vrati u posjed i mirno korištenje čime prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana korisnici stana koja je ranije i iseljena iz tog stana na osnovu Zaključka Ministarstva, Odsjek Šipovo, broj 05-050-54-149S/99 od 7. marta 2003. godine i stan vraćen u posjed apelantovom predniku.

Parnični postupak

9. Nakon toga, Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv tužene Jovanke Kostić radi iseljenja iz stana, donio Presudu broj 75 0 P 07 000086 07 P od 3. oktobra 2008. godine kojom je obavezao korisnicu stana da se iseli iz predmetnog stana koji je vraćen apelantovom predniku (ocu) i da ga oslobodi od ljudi i stvari u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi kojom je tražio iseljenje korisnice stana iz predmetnog stana, a što je i utvrđeno u toku postupka, naveo hronologiju postupka za povrat stana (navedenu u prethodnim tačkama ove odluke) i naveo da je njegov prednik 2005. godine umro, da je korisnica stana 2003. godine iseljena iz predmetnog stana i stan 28. marta 2003. godine vraćen u posjed apelantovom predniku, ali da je korisnica stana nakon smrti apelantovog prednika (kada je stan ostao prazan) nasilno provalila u predmetni stan i da neće da se iseli iz njega. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je korisnica stana u posjed stana ušla bez pravnog osnova jer je odredbom člana 73. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da nasljednik postaje držatelj u trenutku smrti ostavitelja bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari, odnosno da u momentu smrti ostavitelja nasljednik stiče istu vrstu prava koju je imao ostavitelj pa da je dosljedno tome apelant nositelj prava koje je predmet spora, tj. prava da traži iseljenje korisnice stana iz predmetnog stana koji je vraćen u posjed apelantovom predniku.

10. Protiv navedene presude korisnica stana je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 75 0 P 000086 09 Gž od 31. marta 2009. godine žalbu uvažio, preinačio osporenu presudu tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

11. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje u postupku povrata predmetnog stana kao i činjenice i pravni stav naveden u osporenoj prvostepenoj presudi, te zaključeno da je Osnovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je obrazložio da u toku postupka apelant nije proveo niti jedan pravno relevantan dokaz na okolnost da je predmetni stan apelantov prednik otkupio i na taj način postao vlasnik predmetnog stana u kojem slučaju bi mjerodavan propis za rješavanje ove pravne stvari bio Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima na koji se prvostepeni sud pozvao, a apelant kao zakonski nasljednik ostavitelja-apelantovog prednika bi u tom slučaju bio aktivno legitimiran za vođenje ovog spora. Okružni sud je naveo da, međutim, iz činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku proizlazi da je apelantov prednik koristio predmetni stan u svojstvu nositelja stanarskog prava ali da stan nije otkupio u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da se u žalbi pravilno ukazuje da stanarsko pravo nije nasljedno pravo i da se prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno poziva na odredbu člana 73. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima.

12. Obrazloženo je i da stanarsko pravo nije lično pravo jer je prenosivo a što proizlazi iz odredaba Zakona o stambenim odnosima koje reguliraju pitanje određivanja nositelja stanarskog prava u slučaju, između ostalog, određivanja nositelja stanarskog prava između članova porodičnog domaćinstva poslije smrti nositelja stanarskog prava (član 21. stav 2. i član 22. Zakona o stambenim odnosima) a što predstavlja mjerodavan propis za rješavanje konkretnog spora. Kako je članom 22. Zakona o stambenim odnosima propisano da kad nositelj stanarskog prava umre a u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, nego drugi članovi porodičnog domaćinstva, članovi porodičnog domaćinstva će u roku od tri mjeseca sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje, a ukoliko ne postignu sporazum, nadležni općinski sud će u vanparničnom postupku utvrditi koji od članova porodičnog domaćinstva će biti nositelj stanarskog prava, te kako u konkretnom postupku apelant nije dokazao da je nakon smrti apelantovog prednika njegovo stanarsko pravo na predmetnom stanu preneseno na apelanta, niti je dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva apelantovog prednika u vrijeme njegove smrti, proizlazi da apelant ne posjeduje aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio predmetnu presudu.

13. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je pogrešan činjenični zaključak da on nije živio u predmetnom stanu koji je njegov dom i da nije aktivno legitimirana stranka u postupku jer je nesporno da apelant posjeduje saglasnost ostalih članova porodičnog domaćinstva da otkupi predmetni stan, kao i uvjerenje Policijske stanice da je do 1993. godine živio u predmetnom stanu. Apelant smatra da je osporenom presudom onemogućen da živi u svom domu i da ga koristi, a da je presudom to pravo dato bespravnom korisniku.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, koji se svode isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog spora, odnosno zašto ne može zahtijevati iseljenje korisnice stana iz predmetnog stana, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već nalazi da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantov prednik i nije bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu je stan odlukom upravnih organa vraćen u posjed radi uspostavljanja faktičkog stanja kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine, kao i da apelant u toku predmetnog parničnog postupka ničim nije dokazao da je nakon smrti apelantovog prednika njegovo stanarsko pravo na predmetnom stanu preneseno na apelanta niti da je bio član porodičnog domaćinstva apelantovog prednika, budući da je prema utvrđenju suda sa apelantovim prednikom u ekonomskoj zajednici, odnosno u zajedničkom domaćinstvu u času smrti živjela kćerka Nisveta Ramić, a ne apelant, pa se s obzirom na navedeno pokazuju irelevantnim apelantovi apelacioni navodi da je do 1993. godine živio u predmetnom stanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da dokumentacija koju je apelant priložio uz apelaciju kao dokaz u korist svojih tvrdnji ne predstavlja dokaze da je sporazumom ostalih članova porodičnog domaćinstva na njega preneseno stanarsko pravo u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, koje, kako je već rečeno, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka donesenih u upravnom postupku, i nije postojalo na predmetnom stanu. S druge strane, iz dostavljenih izjava apelantove braće i sestara proizlazi da mu ostali članovi porodice daju saglasnost za otkup predmetnog stana, a što ne može poistovjetiti sa saglasnošću za prijenos stanarskog prava u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, zbog čega Ustavni sud apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

18. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno da je došlo do proizvoljnog miješanja u apelantovo pravo na imovinu ili pravo na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/09 (N. R.) | Sudska praksa | Aktio