Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/09 (A. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1652/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1652/09, rješavajući apelaciju Advije Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Advije Brkić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Advija Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine, koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K-408/02 od 21. februara 2003. godine apelantica i ostale saoptužene su, između ostalog, proglašene krivim za počinjeno krivično djelo - teško djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 4. u vezi sa članom 245. stav 2. u vezi sa stavom 3. a u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena im je uvjetna osuda kojom im se utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci i istovremeno određuje da se utvrđene kazne neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne učine nova krivična djela.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kž-202/03 od 23. juna 2003. godine uvažena je žalba apelantice i ostalih saoptuženih izjavljena protiv presude od 21. februara 2003. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje jer je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepena presuda nerazumljiva, proturječna i da u sebi sadrži apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka.
4. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj K-388/03 od 20. aprila 2007. godine kojom je apelanticu i ostale saoptužene proglasio krivim za počinjeno predmetno krivično djelo i izrekao im istovjetnu osudu kao i u prethodnom postupku.
5. Rješavajući povodom žalbe apelantice i ostalih saoptuženih koja je izjavljena protiv navedene presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Kž-07-000147 od 12. jula 2007. godine, kojim je žalbe uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu zbog istovjetnog razloga kao i u prethodnom postupku, kao i iz razloga prekoračenja optužbe.
6. Nakon toga, Presudom Općinskog suda broj K-388/03 od 23. oktobra 2008. godine, koja je ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj K-388/03 od 18. decembra 2008. godine (u dijelu dispozitiva na način da su umjesto navođenja samo imena apelantice i saoptuženih navedeni njihovi kompletni lični podaci), apelantica i ostale saoptužene proglašene su krivim da su na način opisan u izreci presude počinile krivično djelo - teško djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 254. stav 4. u vezi sa članom 245. stav 2. u vezi sa stavom 3. a u vezi sa članom 23. KZFBiH i izrečena im je uvjetna osuda kojom im se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od po osam mjeseci i istovremeno određuje da se kazne zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Na osnovu člana 91. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelantica i saoptužene su obavezane da naknade troškove postupka u iznosu od po 465,00 KM i po 50,00 KM na ime sudskog paušala. Oštećena Sabiha Agić je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.
7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je apelantica kriva što je 15. februara 1999. godine u Kantonalnoj bolnici u Zenici, na Odjelu za hemodijalizu u Službi za unutarnje bolesti, prilikom medicinskog tretmana hemodijalize pacijenta Seada Agića, obavljajući poslove glavne medicinske sestre za hemodijalizu, nesavjesno postupala na način da je suprotno procedurama medicinske nauke i usvojene prakse u postupku obavljanja hemodijalize iz člana 61. stav 7. Pravilnika o opisu poslova i radnih zadataka Kantonalne bolnice Zenica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), navedenog pacijenta prikopčala na aparat za hemodijalizu tako da je pristup krvnom sudu pacijenta izvršen na način pobliže naveden u presudi, a da je pri tom propustila da pacijent bude propisno jednoslojno odjeven kako bi mjesto povezivanja venskih sistema pobliže navedenih u presudi bilo dobro vidljivo i dostupno manipulacijama, te da, s obzirom na to da se radilo o pokretnom pacijentu teškog zdravstvenog stanja, propustila da dovoljno dobro osigura mogućnost diskonekcije između katetera i arterivenskog sistema. S tim u vezi, navedeno je da su u postupku pred tim sudom izvedeni dokazi čiji je sadržaj Općinski sud detaljno prezentirao u presudi, a između ostalih uvid u bolničke pravilnike, saslušanje svjedoka i izvršena vještačenja vještaka medicinske struke i sudske medicine iz čega proizlazi da je navedeni pacijent umro u toku programa hemodijalize od vanjskog iskrvavljenja, te i da tako utvrđena činjenica nije ničim dovedena u pitanje niti je osporena od odbrane. Osim toga, navedeno je da iz nalaza vještaka sudske medicine proizlazi da tačan i neposredan uzrok smrti pacijenta nije moguće spoznati bez izvršene obdukcije tijela, ali da na temelju navedenih okolnosti slučaja i ustanovljenih prethodnih stanja pacijenta, te nalaza na licu mjesta, ni u kojem slučaju se ne može isključiti nastanak smrti usljed vanjskog iskrvavljenja, odnosno isticanja krvi iz venskog sistema dijalizatora najvjerovatnije zbog zatvaranja navrtnjaka na dijalizatoru i venskom sistemu. Općinski sud je naveo da je nalaz ovog vještaka sudske medicine potvrdio i vještak medicinske struke poimenično naveden u presudi. Također je utvrđeno da u BK Zenica ne postoji poseban pravilnik za postupak hemodijalize ali da bolnica primjenjuje stavove koji se utvrde na godišnjim sesijama za dijalizu koji predstavljaju ustanovljenu praksu po kojoj se mora raditi i u koju spada i obaveza da kada pacijent dođe na hemodijalizu dužan je skinuti odjeću i obuću u kojoj je došao na odjel i obući za to pripremljenu pidžamu, te tek tako obučen pacijent smije pristupiti na odjel za hemodijalizu, a sestre-tehničari su dužni pratiti postupak hemodijalize.
8. Općinski sud je obrazložio i da se uzrok smrti navedenog pacijenta prema izvedenim dokazima i okolnostima konkretnog slučaja dovodi u vezu sa apelanticom i ostalim saoptuženim jer je odredbom člana 245. stav 2. KZFBiH propisano da krivično djelo nesavjesnog liječenja čini zdravstveni radnik koji pri pružanju medicinske pomoći ili njege postupa nesavjesno i time prouzrokuje pogoršanje zdravstvenog stanja neke osobe, a utvrđeno je da je u vrijeme smrti navedenog pacijenta apelantica obavljala poslove glavne medicinske sestre/tehničara na Odjelu hemodijalize, dok su ostale saoptužene obavljale poslove medicinskih sestara/tehničara na istom odjelu. Navedeno je i da je članom 61. stav 7. i članom 84. Pravilnika propisano da glavni medicinski tehničar odgovara, brine se i organizira njegu bolesnika, a da medicinska sestra na hemodijalizi obavlja poslove pobliže navedene u presudi, a između ostalih, da vrši stalno posmatranje bolesnika i prati tok dijalize i stanje bolesnika u toku dijalize i prati ispravnost aparata. S obzirom na to da je u postupku, na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi, utvrđeno da je apelantica bila svjesna da je aparat na kojem je navedeni pacijent bio priključen star više od deset godina a da ne se bi smio koristiti nakon proteka pet godina; da na tom aparatu zvučno-svjetlosni signal nije bio ispravan; da mu je nedostajao arterijski graničnik, te da je obaviještena i da je na aparatu neispravan osigurač i alarmni uređaj; da je sama apelantica izjavila da se na takvom aparatu mogla izvršiti hemodijaliza ali uz stalno praćenje medicinskih tehničara (a što nije učinjeno); da je apelantica prisustvovala priključivanju navedenog pacijenta na aparat u garderobi u kojoj je došao od kuće a morao je biti priključen u pidžami, Općinski sud je, između ostalih, proglasio apelanticu krivom za počinjeno navedeno krivično djelo i izrekao joj osudu navedenu u dispozitivu presude.
9. Protiv navedene presude apelantica i ostale saoptužene izjavile su žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Kž-08-000268 od 5. marta 2009. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i istakao da iz činjenica predmeta zaključuje da je prvostepeni sud svoju presudu utemeljio, kako na odbrani optuženih, tako i na drugim dokazima izvedenim u toku glavnih pretresa, tako što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti i našao da se u radnjama apelantice i ostalih optuženih nesumnjivo stiču elementi bića krivičnih djela za koje su proglašene krivim. Navedeno je i da Kantonalni sud smatra žalbene navode da se osporena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka neosnovanim jer se iz žalbi ne vidi u čemu se bitne povrede sastoje. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja jer se u žalbama uglavnom komentiraju ranije presude prvostepenog suda i rješenja kojima su uvažene žalbe protiv tih presuda, ali se ne nude konkretni dokazi koji bi išli u prilog apelantici i ostalim saoptuženim. Osim toga, navedeno je da su neosnovani i žalbeni prigovori na odluku o krivičnopravnoj sankciji jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud prilikom utvrđivanja kazne i izricanja sankcije uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i našao da će se i izrečenom uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja, a takvo obrazloženje i stav prihvata kao pravilan i Kantonalni sud.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je proglašena krivom za počinjeno navedeno krivično djelo, a da nikada nije utvrđena činjenica o tačnom uzroku smrti, što nije bilo moguće bez obdukcije koja u konkretnom slučaju nije izvršena. Također, navodi da niti jednim pravilnikom nije propisana nikakva procedura o odijevanju pacijenata prilikom dijalize, niti postoji neki pozitivni propis koji se tiče tog pitanja, već je potvrđeno i iskazima više svjedoka i vještačenjem.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji navodi kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ali i da navodi da nije sa sigurnošću dokazana činjenica da je predmetno djelo koje joj je stavljeno na teret i počinila, iz čega proizlazi da smatra da je prekršen i princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud u tom smislu ispitati i navodno kršenje prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, a vezano za apelanticine navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući detaljne razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja predmetnih odluka, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da, suprotno apelanticinim navodima, iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te da su na taj način utvrđene sve relevantne činjenice u konkretnom predmetu, odnosno da su nadležni sudovi smatrali da nije potrebno dodatno izvršiti obdukciju tijela jer iz ostalih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je smrt pacijenta nastupila zbog razloga detaljno navedenih u presudama, koji su vezani za radnje apelantice i ostalih saoptuženih, pri čemu je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelantica izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a što je u svojoj presudi prihvatio i Kantonalni sud. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ti razlozi ne dovode u sumnju odluku suda o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali sa preduvjerenjem o apelanticinoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu da nije dokazano da je apelantica počinila predmetno krivično djelo. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i obrazloženja nadležnih sudova u pogledu postojanja ustaljene prakse i procedure priključenja pacijenata na aparat za hemodijalizu u skladu sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da su nadležni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i iz čega bi proizlazilo da je apelanticino pravo na pravično suđenje prekršeno, niti iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je u postupku došlo do procesnih nepravilnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Dalje, kako je već rečeno, apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo iz člana 6. stav
2. Evropske konvencije jer, kako je navela, nije dokazano da je izvršila krivično djelo za koje je osuđena, odnosno da je donošenjem osporenih presuda prekršen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu, te da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost, odnosno kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146. stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
17. U vezi sa navedenim, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka i zaključka Ustavnog suda u vezi sa nekršenjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a kako se apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno na kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović