Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1656/09 (SARAJEVO OSIGURANJE D.D. Sarajevo)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1656/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1656/09, rješavajući apelaciju SARAJEVO OSIGURANJa D.D. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SARAJEVO OSIGURANJE D.D. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SARAJEVO OSIGURANJE D.D. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Semir Puzić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:Općinski sud) broj Ps-
135/03-III od 28. jula 2005. godine obavezan je Tehničko-remontni zavod Hadžići (u daljnjem tekstu: tuženi) da Triglav osiguranju d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i apelantu isplati iznose od po 90.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. oktobra 2001. godine (prvotužitelju) odnosno počev od 23. oktobra 2002. godine (apelantu) pa do isplate i na ime troškova postupka iznose od po 5.400,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je postupku pred tim sudom utvrđeno da su 21. oktobra 2002. godine prvotužitelj i apelant, kao zakupoprimci, zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora i Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji (u daljnjem tekstu: Ugovor) sa tuženim, kao zakupodavcem, te da je Ugovorom definirano da će prvotužitelj i apelant obezbijediti novčana sredstava koja je tuženi trebao namjenski upotrijebiti za rekonstrukciju objekta i nabavku opreme za Stanicu tehničkog pregleda motornih i priključnih vozila (u daljnjem tekstu: Stanica) tuženog a u cilju stvaranja uvjeta za pružanje usluga na najvišem tehničkom nivou u skladu sa evropskim standardima te radi podizanja sigurnosti u saobraćaju. Obaveza tuženog je, pored navedenog, bila i da prvotužitelju i apelantu kao osiguravajućim kućama obezbijedi ekskluzivna prava obavljanja poslova za zaključivanje ugovora o osiguranju u navedenoj Stanici u periodu od deset godina te je navedeno da je u članu 9. Ugovora regulisano da ukoliko u periodu trajanja ovog ugovora tuženi ugrozi ekskluzivna prava prvotužitelja i apelanta definisana u članu 4. tačka 2. Ugovora i dozvoli drugom ili drugim osiguravajućim kućama bez prethodno pribavljene pismene saglasnoti prvotužitelja i apelanta obavljanje poslova zaključivanja ugovor o osiguranju, tuženi se obavezuje da u tom slučaju izvrši povrat ukupnih sredstava primljenih na ime dugogodišnjeg zakupa poslovnog prostora uvećana za zakonsku zateznu kamatu obračunatu od dana uplate pa do dana povrata unaprijed primljenih sredstava.
3. Nadalje, navedeno je da je u postupku utvrđeno da korisnici tehničkog pregleda vozila nisu zaključivali police osiguranja sa prvotužiteljem i apelantom ili su to činili u zanemarivom broju a da uposlenici tuženog nisu nastojali niti su u tom smislu djelovali na korisnike usluga tehničkog pregleda da svoja vozila osiguravaju kod prvotužitelja i apelanta čime je došlo do takve situacije da je postojanje kancelarija prvotužitelja i apelanta bilo izlišno i bez bilo kakve ekonomske koristi iako je to bio jedan od osnovnih ciljeva zaključenja ugovora te da je Lido osiguranje jedno kraće vrijeme egzistiralo u poslovnim prostorijama tuženog iako je to ugovorom zabranjeno. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da je tuženi prekršio navedene odredbe Ugovora te da su se stekli uvjeti za jednostrani raskid Ugovora i Ugovora o zakupu poslovnih prostorija izjavom volje prvotužitelja i apelanta i njihovog prava da potražuju povrat uplaćenih sredstava na ime dugoročnog zakupa poslovnog prostora sa zakonskom zateznom kamatom, pa je odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj 009-0-Pž-07-000349 od 27. aprila 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu stanja spisa zaključio da je prvostepeni sud pravilno i tačno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka prvostepenog suda pravilna jer kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako među njima nije nešto drugo ugovoreno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod određenim uvjetima raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu (član 124. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO) te da u tim uvjetima kada je ugovor raskinut zbog neispunjenja strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala (član 132. st. 2. i 5. ZOO). Stoga je sud zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za povrat unaprijed primljene zakupnine sa zateznim kamatama a kako je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno i odlučio prvostepeni sud.
5. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan žalbeni navod da u prvostepenoj presudi nije jasno po kom osnovu tuženi duguje sporni iznos jer je u izreci presude naznačeno da je to dug ali samo u odnosu na apelanta a ne i u odnosu na prvotužitelja, ali da, prema mišljenju Kantonalnog suda, takva formulacija izreke presude nikako ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka kako to smatra tuženi jer prvostepeni sud u izreci presude i nije dužan navesti po kom osnovu stranke obavezuje na konkretnu činidbu jer takve podatke treba da sadrži obrazloženje presude što osporena presuda sadrži. Obrazloženo je i da je tačan navod da se prvostepeni sud u osporenoj presudi nije pozvao na propise na kojima je utemeljio svoju odluku, a što je trebao učiniti u smislu člana 191. stav
4. Zakona o parničnom postupku ali budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su potpuni i jasni, koje je u potpunosti prihvatio i drugostepeni sud, te kako je udovoljeno zahtjevu prvotužitelja i apelanta zbog neispunjenja ugovora, Kantonalni sud je istakao da je onda jasno da se može zaključiti da se radi propisima iz ZOO koji se odnose na raskid ugovora i naknadu štete odnosno isplatu duga.
6. Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i žalbeni navod tuženog da je on ispunio sve obaveze iz Ugovora zbog čega se ugovori ne mogu raskinuti izjavom samo jedne strane jer, prema mišljenju Kantonalnog suda, iz stanja spisa proizilazi suprotno budući da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi povrijedio odredbu člana 4. stav 1. tačka 2. Ugovora tako što prvotuženom i apelantu nije obezbijedio ekskluzivno pravo obavljanja poslova koji se odnose na zaključivanje ugovora o osiguranju. Navedeno je da je nebitan i neosnovan žalbeni navod da prvotužitelj i apelant nisu u postupku dokazali da su uplaćena sredstva utrošena u nenamjenske svrhe i da je nejasno kako je prvostepeni sud izveo zaključak o takvom utrošku jer je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, tačno da ova činjenica nije dovoljno rasvijetljena ali je nebitna za odluku drugostepenog suda i rješavanje predmetne pravne stvari jer su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora zaključenih između stranaka i povrat uplaćenih sredstava prvotužitelju i apelantu po drugom osnovu.
7. Protiv presude Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-07-001534 od 24. februara 2009. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbene zahtjeve prvotužitelja i apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio relevantne odredbe Ugovora i utvrđene činjenice te naveo da je osnovan revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili odredbe Ugovora te da je, s tim u vezi, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tačnije odredbe čl. 124. i 132. ZOO i udovoljeno tužbenom zahtjevu prvotužitelja i apelanta. Vrhovni sud je obrazložio da nakon zaključenja ugovora tuženi nije sa drugim osiguravajućim društvima zaključivao slične ugovore niti su ekskluzivna prava prvotužitelja i apelanta za obavljanje poslova za zaključivanje ugovora o osiguranju u objektu Stanice povrijeđena zbog činjenice da je kratko vrijeme po zaključenju ugovora u krugu te stanice tuženog radio punkt Lido osiguranja d.d. jer je ta činjenica prvotužitelju i apelantu bila poznata u vrijeme zaključivanja ugovora budući da je navedeno osiguravajuće društvo poslove osiguranja obavljalo na tom mjestu prije prvotužitelja i apelanta i predmetni prostor napustilo tri mjeseca nakon zaključenja predmetnog ugovora što proizilazi i iz podneska prvotužitelja i apelanta od 31. jula 2003. godine.
8. U vezi sa navedenim Vrhovni sud je obrazložio da se nije radilo o osiguravajućem društvu koje je ugrozilo ugovorena prava prvotužitelja i apelanta niti je tuženi povrijedio svoju ugovorenu obavezu obzirom da nakon zaključenja ugovora sa prvotužiteljem i apelantom nije omogućio drugim osiguravajućim društvima da u krugu Stanice obavljaju poslove zaključivanja ugovora o osiguranju. Vrhovni sud je, također, naveo i da Ugovorom nije regulisano postupanje zaposlenih tuženog u cilju upućivanja korisnika usluga tehničkog pregleda na zaključivanja ugovora o osiguranju sa prvotužiteljem i apelantom te da bi, i u slučaju da je tako nešto navedeno u Ugovoru, ovakva odredba ugovora bila ništava jer je suprotna odredbi člana 14. ZOO prema kojoj u zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorištava monopolski položaj na tržištu. Osim toga, navedeno je i da poslovanje prvotužitelja i apelanta, neostvareni predviđeni rezultati na predmetnoj lokaciji za period od deset mjeseci od zaključenja Ugovora, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju rizik posla i ugovaranja na duži vremenski period a ne neizvršenje ugovora od strane tuženog kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.
9. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, prvotužitelj i apelant nisu svoj tužbeni zahtjev postavili u skladu sa odredbama člana 133. ZOO odnosno raskidanje ugovora i povrat datog novca nisu tražili zbog promijenjenih okolnosti niti su na to upućivale činjenice iz sadržaja tužbe pa je Vrhovni sud, iako nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, predmetni slučaj mogao cijeniti samo primjenom odredbi čl. 124. i 132. ZOO. Budući da do gašenja ugovorne obaveze u predmetnom ugovornom odnosu nije došlo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu a iz činjeničnih utvrđenja i ugovornih odredbi, to prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno utvrđenju nižestepenih sudova, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za raskid ugovora zbog neizvršenja, zbog čega je Vrhovni sud uvažio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude na način da je odbio prvotužitelja i apelanta sa tužbenim zahtjevom.
10. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnom suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su relevantne odredbe zaključenog Ugovora sasvim jasne i decidne i da iz njih proizilazi da u krugu Stanice ne može niko drugi osim ugovarača obavljati poslove na zaključivanju ugovora o osiguranju vozila osim prvotužitelja i apelanta te da je tačno da su prvotužitelj i apelant prije zaključenja znali da u krugu Stanice posluje Lido osiguranje ali da to nikako ne može značiti da su pristali da to osiguranje nastavi da radi i nakon zaključenja Ugovora. Apelant smatra da je tuženi morao u momentu zaključivanja ugovora i njegove primjene osigurati da Lido osiguranje napusti zgradu i krug Stanice i tako ispuni osnovnu obavezu iz ugovora odnosno osigura isključivo pravo na zaključivanje ugovora o osiguranju samo prvotužitelju i apelantu. Suprotno tome tuženi je, prema navodima apelanta, radom svojih uposlenika, od kojih je prema navodima jednog svjedoka jedan radnik imao procenat od polica osiguranja koje je pravio za Lido osiguranje, omogućio tom osiguravajućem društvu da i dalje posluje u njegovom krugu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se svode isključivo na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo preinačiti nižestepene presude i odbiti tužbeni zahtjev prvotužitelja i apelanta pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i zaključenog Ugovora, a Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu nepostojanja zakonskih uvjeta za raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze ne smatra proizvoljnim dok, shodno tome, navode apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.
15. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović