Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/09 (F. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1692/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1692/09, rješavajući apelaciju Fazile Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fazile Bašić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 041758 08 Gž od 9. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fazila Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 041758 08 Gž od 9. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041758 07 P od 13. juna 2008. godine utvrđeno je da je apelantica stekla status nositeljice stanarskog prava zaključno sa 6. decembrom 2000. godine na stanu čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, zbog čega je Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna trpjeti da apelantica na osnovu ove presude ostvaruje sva prava koja u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripadaju nositeljima stanarskog prava a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tužbom od 5. oktobra 2007. godine tražila da sud utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je u tužbi navela da je od 15. aprila 1992. godine korisnica predmetnog stana čiji je vlasnik tužena, da se u predmetni stan uselila sa svojom kćerkom na osnovu odobrenja vojnog organa jedinice čiji je pripadnik apelantica bila, kao i da je u to vrijeme predmetni stan bio prazan, da apelantica nije znala ko je nositelj stanarskog prava sve do decembra 1993. godine kada je od komšija saznala da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu Hajrija Puhalović umrla u bolnici, te da tužena odbija dati apelantici saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju stana iako stan koristi od aprila 1992. godine i niko nije pokretao postupak za njeno iseljenje. Navedeno je i da je tužena osporila tužbeni zahtjev u cjelini i istakla činjenicu da u konkretnom slučaju do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok od osam godina od dana apelanticinog nezakonitog useljenja u predmetni stan na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Hajrija Puhalović, a kojoj je stanarsko pravo prestalo smrću, odnosno 11. decembra 1993. godine od kada i počinje teći rok od osam godina.
3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nesmetano koristi predmetni stan duže od osam godina, te da se, prema zakonskim odredbama, kada protekne vrijeme od osam godina od bespravnog useljenja u društveni stan, može smatrati da je takav korisnik u pogledu korištenja stana stekao prava koja ima nositelj stanarskog prava iz čega proizlazi da se početak bespravnog korištenja stana počinje računati od momenta bespravnog useljenja, što je u konkretnom slučaju april 1992. godine, pa je, shodno odredbama člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Općinski sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
4. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 041758 08 Gž od 9. marta 2009. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da je žalba osnovana navodeći da je na predmetnom stanu nositeljica stanarskog prava bila Hajrija Puhalović i da je to pravo prestalo njenom smrću 11. decembra 1993. godine, te da tek od tog datuma apelantica može bespravno koristiti predmetni stan iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije do 6. decembra 2000. godine protekao rok od osam godina, zbog čega je neosnovan stav prvostepenog suda da je apelantica na osnovu dugogodišnjeg bespravnog korištenja stana stekla svojstvo nositelja stanarskog prava, u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je predmetna tužba podnesena 5. oktobra 2007. godine, a odredbama člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je propisano da pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana i pravo na zahtjev za kupovinu stana mogu ostvariti osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenule postupak za sticanje stanarskog prava iz čega proizlazi da apelantica nije stekla stanarsko pravo prije 6. decembra 2000. godine, zbog čega je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, taj sud i donio odluku kao u dispozitivu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da pravilnom primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije ugrozio apelanticino pravo na dom jer apelantica koristi predmetni stan i ova presuda je u tome ne onemogućava.
5. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je evidentno da je u predmetni stan uselila 1992. godine i da od tada počinje teći rok od osam godina iz člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, te da joj je trebao priznati status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, koji se svode isključivo na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno i argumentirano obrazložio svoju odluku zašto je trebalo odbiti apelanticin zahtjev za utvrđivanje da je dugogodišnjim bespravnim korištenjem predmetnog stana stekla stanarsko pravo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu činjenice konkretnog predmeta (useljenje u predmetni stan u aprilu 1992. godine, smrt nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu 11. decembra 1993. godine i time prestanak njenog stanarskog prava od kada se apelantica može smatrati bespravnom korisnicom predmetnog stana), te relevantne odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima i člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, citirane u prethodnim tačkama ove odluke, iz kojih proizlazi da, u konkretnom slučaju, do 6. decembra 2000. godine nije protekao rok od osam godina bespravnog korištenja predmetnog stana nakon čega bi apelantici pripadalo pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, a time i pravo da podnese zahtjev za kupovinu stana.
10. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi došao do skoro identičnog zaključka u svojoj Odluci broj AP 1544/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1544/09 od 6. decembra 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je rješavao pitanje navodnog kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom u postupku u kojem su nadležni sudovi odbili apelantov zahtjev da se utvrdi da je, shodno odredbama člana 30. stav
7. Zakona o stambenim odnosima, stekao stanarsko pravo na stanu na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njegova tetka jer su sudovi utvrdili da je apelant uselio u stan svoje tetke 1992. godine, da je ona umrla 14. aprila 1995. godine, da se apelant tek od trenutka smrti tetke mogao smatrati licem koje je ostalo u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, pa time i bespravnim korisnikom, pa da tek od tog momenta počinje teći rok od tri godine, odnosno pet godina, u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je zaključeno da apelant u konkretnom slučaju nije ispunio zakonom propisane uvjete, odnosno da nije protekao rok od osam godina na osnovu kojeg bi mogao kao bespravni korisnik steći svojstvo nosioca stanarskog prava.
11. Imajući u vidu navedene činjenice i odredbe relevantnih zakona, kao i da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. Apelantica, također, navodi da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom na to da se i navodi o kršenju ovih prava u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović