Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1708/09 (S. R.-M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1708/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1708/09, rješavajući apelaciju Snježane Rajlić-Musić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snježane Rajlić-
Musić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 383 od 3. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Snježana Rajlić-Musić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Grada, koju zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 2. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 383 od 3. marta 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
483/02 od 5. marta 2004. godine utvrđeno je da zajednički stečenu imovinu u braku između apelantkinje i tuženog Marinka Dudića (u daljnjem tekstu: tuženi) predstavljaju novčana sredstva u iznosu od 37.963,00 KM i putničko vozilo marke «Honda» čiji su podaci pobliže navedeni u presudi u vrijednosti od 5.000,00 KM, te da apelantkinjin udio u sticanju imovine stečene u braku iznosi ½ dijela, pa je tuženi obavezan da apelantkinji na ime njenog suvlasničkog dijela isplati iznos od 21.481,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva je odbijen. Presudom je odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu u braku između njega i apelantkinje predstavljaju novčana sredstva u iznosu od 40.000,00 KM, investirana u adaptaciju i dogradnju kuće u Novom Gradu, koja je u svojini apelantkinjinog oca, te da je udio tuženog u sticanju imovine u braku ½ dijela i zahtjev za isplatu njegovog suvlasničkog dijela u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelantkinja i tuženi živjeli u braku od 1975. godine do 2002. godine; da je njihov brak razveden; da su u toku trajanja bračne zajednice sagradili kuću prizemnicu koju su prodali 1989. godine za 150.000,00 KM; da su od tih sredstava u toku trajanja bračne zajednice potrošili 25.000,00 KM za kupovinu predmetnog automobila, za potrebe izdržavanja i na ime pomoći rodbini iznos od 27.5000,00 KM (ovaj iznos, prema obrazloženju Osnovnog suda, predstavlja prosjek između iznosa koji je tuženi tvrdio da je utrošen i iznosa koji je apelantkinja tvrdila da je utrošen); da su na ime izdataka za investiranje u kuću apelantkinjinog oca utrošili iznos od 24.537,00 KM (iznos utvrđen na osnovu nalaza vještaka građevinske struke), te da prema procjeni suda ostatak neutrošenih sredstava iznosi 37.963,00 KM i da je vrijednost predmetnog vozila 5.000,00 KM, što, prema obrazloženju Osnovnog suda, predstavlja bračnu stečevinu, zbog čega je, u odnosu na apelantkinjin zahtjev, odlučeno kao u dispozitivu presude. Sem toga, Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog za isplatu na ime njegovog udjela u novčanim sredstvima koja su investirana u adaptaciju i dogradnju kuće, svojina apelantkinjinog oca, zbog nedostatka pasivne legitimacije.
4. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj Gž-687/04 od 29. januara 2007. godine žalbu djelimično uvažio i osporenu presudu ukinuo u dijelu u kom je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog i troškovima parničnog postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da taj sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu kupoprodajne cijene kuće i utvrđenje šta čini zajedničku imovinu stranaka, zbog čega smatra da su žalbeni navodi tuženog u odnosu na navedeno neosnovani. Međutim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o protivtužbenom zahtjevu tuženog, odlučivao o pravnom odnosu stranaka iz predmetne parnice i apelantkinjinog oca (vlasnik predmetne kuće u koju su stranke investirale novac) koji nije bio stranka u predmetnom postupku, zbog čega prvostepeni sud nije mogao odlučivati o protivtužbenom zahtjevu bez učešća apelantkinjinog oca u postupku, te je, prema mišljenju Okružnog suda, taj zahtjev neuredan, pa je osporenu presudu u tom dijelu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Zbog navedenog, a kako troškovi postupka zavise od uspjeha stranaka u postupku, Okružni sud je ukinuo i odluku o troškovima postupka uz uputstvo da će prvostepeni sud posebnim rješenjem odlučiti o troškovima, a nakon okončanja kompletnog postupka.
6. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 383 od 3. marta 2009. godine reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu i to tako što je utvrdio da bračnu stečevinu stranaka čini putničko vozilo marke «Honda» iz 1990. godine i da apelantkinjin udio u sticanju tog vozila iznosi ½ dijela, dok je preostali dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva odbijen.
7. U obrazloženju presude su ponovljeni činjenično stanje i pravni stavovi i zaključci oba nižestepena suda, te navedeno da je pravno shvatanje tih sudova nepravilno. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 272 stav 1 i članom 273 st. 1 i 5 Porodičnog zakona («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 54/02 i 41/08) propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, te da svaki supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine pod uslovom da dokaže da je njegov doprinos u sticanju te imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika, kao i da bračni supružnik čiji je udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika ili kad to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i to tako da sud obaveže bračnog supružnika da mu naknadi protivvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude. Vrhovni sud je, takođe, naveo da se u ovakvim parnicama prvenstveno odlučuje o stvarnopravnim zahtjevima stranaka i to onda kada jednom bračnom supružniku pripada znatno manji dio od udjela drugog bračnog supružnika i samo kad postoji izričit zahtjev stranaka, odnosno njihov sporazum u smislu člana 272 stav 2 Porodičnog zakona, te tada sud može odrediti da se taj bračni supružnik isplati novcem, ali to ne isključuje pravo tog bračnog supružnika da zahtijeva utvrđenje udjela u zajedničkoj imovini srazmjerno doprinosu u sticanju te imovine.
8. Kako je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nesporno da su doprinosi stranaka u sticanju zajedničke imovine jednaki, to nižestepeni sudovi nisu mogli bez sporazuma stranaka naložiti tuženom da apelantkinji isplati njen suvlasnički dio u novcu već su bili dužni da primijene odredbu člana 270 stav 5 u vezi sa članom 272 stav 1 tog zakona, pa je stoga pravilna odluka nižestepenih sudova da je apelantkinjin udio u sticanju putničkog vozila ½ ali je nepravilna odluka kojom se tuženom nalaže da apelantkinji isplati protivvrijednost njenog udjela, kako na vozilu, tako i u odnosu na ostalu imovinu, posebno jer sudovi nisu utvrdili vrijednost vozila niti imovine na dan presuđivanja. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog stava nisu utvrdili sumu novca koju su stranke imale u momentu prekida bračne zajednice niti u čijem posjedu je bio taj novac, odnosno ko ga je prisvojio i odnio sa sobom, jer je nesporno da novac nije bio stavljen na štednju u banku. Kako su izjave stranaka o tome bile dijametralno suprotne pa sudovi nisu mogli jednako povjerovati i apelantkinji i tuženom, slijedom toga su utvrdili da ušteđevinu predstavlja iznos koji je «na sredini» između tvrdnji apelantkinje i tuženog, mada apelantkinja nije tokom postupka dokazala odlučnu činjenicu da bračnu stečevinu čini odgovarajuća suma novca, niti je dokazala visinu tog novčanog iznosa i da je taj novac prisvojio tuženi, nego je čak izjavila da od početka ratnih sukoba nije imala uvid u tu ušteđevinu.
9. Imajući u vidu navedeno, te kako je apelantkinja bila dužna da dokaže da novčana sredstva nisu u međuvremenu potrošena radi zadovoljavanja zajedničkih potreba stranaka i da je nakon raskida bračne zajednice tuženi samovoljno zadržao novac i sam ga koristio, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 u vezi sa članom 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku jer je, shodno tim odredbama, teret dokazivanja, u konkretnom slučaju u smislu šta čini bračnu stečevinu, kolika je visina novčanog iznosa ušteđenog u toku trajanja bračne zajednice i da je novac nakon razvoda braka zadržao tuženi, bio na apelantkinji. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja navodi da Vrhovni sud, koji je od nje tražio da dokaže svoje tvrdnje a to nije tražio od tuženog koji je tvrdio suprotno od onog što je ona iznijela u tužbenom zahtjevu, ne može to tražiti ni od koga jer, suprotno onome što smatra Vrhovni sud, smisao bračne zajednice nije da je to period vremena u kom se skupljaju dokazi za razvod braka koji će možda uslijediti a možda neće, već zajednički život muškarca i žene. Apelantkinja smatra da je, prema stavu iz osporene presude, trebala svaki dan sakupljati dokaze o utrošku zajedničkih novčanih sredstava i čak da angažuje i druga lica da to rade. Smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenicu vezanu za iznos novca koji čini bračnu stečevinu i njen udio u toj stečevini.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i argumentovano obrazložio svoju odluku i dao razloge zašto smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te zašto je trebalo odbiti apelantkinjin tužbeni zahtjev u spornom dijelu, a ne usvojiti, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona i Zakona o parničnom postupku iz kojih jasno proizilazi da se bračna stečevina mora utvrditi u nedvosmislenom iznosu a ne uzimajući «prosječan iznos», shodno tvrdnjama stranaka, kao i da je tužilac, u konkretnom slučaju apelantkinja, u postupku dužan da dokaže svoje tvrdnje. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelantkinja ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantkinja nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović