Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/09 (AD "Prnjavor ekspres" Prnjavor)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1756/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1756/09, rješavajući apelaciju AD "Prnjavor ekspres" Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD "Prnjavor ekspres" Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000134 08 U od 12. marta 2009. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 05-

473-246/07 od 28. maja 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Prnjavor broj 36-473-2/05 od 7. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD "Prnjavor ekspres" Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000134 08 U od 12. marta 2009. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 05-473-246/07 od 28. maja 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 36-473-2/05 od 7. novembra 2007. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa broj 36-473-2/05 od 7. novembra 2007. godine utvrđeno je da je 1. decembra 2006. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, po sili zakona prestalo državno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu označenom kao k.č. 481/4, površine 2166 m2, upisano u z.k. ul. broj 1700 k.o. Prnjavor (kojem odgovara k.č. broj 1563/9 upisan u p.l. broj 1927 k.o. Prnjavoru daljnjem tekstu: predmetno zemljište), slijedom čega se na tom zemljištu uspostavlja raniji vlasničko-pravni odnos koji je postojao prije prelaska zemljišta u državnu svojinu. Naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda u Prnjavoru i Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da, po prvosnažnosti rješenja, na predmetnom zemljištu uknjiže pravo vlasništva i posjeda u korist Vojina Iliškovića sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je Vojin Ilišković (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio zahtjev tom organu radi povrata predmetnog zemljišta koje je eksproprisano u korist apelantovog pravnog prednika. Prvostepeni organ je naveo da je na raspravi održanoj 26. aprila 2005. godine podnosilac zahtjeva precizirao svoj zahtjev tražeći da se postupak provede u smislu odredaba čl. 49. i 50. u vezi sa članom 96. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 86/03; u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), te da mu se slijedom toga predmetno zemljište vrati u svojinu, budući da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno svrsi. Prvostepeni organ je naveo da je odredbama člana 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 112/06) propisano da se na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a koje je u društveno, sada državno vlasništvo prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine), utvrđuje prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Takođe, prvostepeni organ je naveo da je odredbama člana 44. stav 3. navedenog zakona propisano da se prestanak vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa utvrđuje rješenjem nadležnog organa za imovinsko-pravne poslove. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nesporno radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, prvostepeni organ je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 44. st. 2. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 05-473-246/07 od 28. maja 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je podnosilac zahtjeva na raspravi održanoj 26. aprila 2005. godine precizirao ranije podneseni zahtjev tražeći uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu u smislu odredaba člana 96. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine). Drugostepeni organ je ukazao da je odredbama člana 44. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je stupio na snagu 1. decembra 2006. godine, propisano da danom stupanja na snagu tog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu: a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58); b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH" broj 24/68) koji se odnosi na opštine Banjaluka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik. Takođe, drugostepeni organ je ukazao na odredbe člana 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu kojima je propisano da će se na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine), utvrditi prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Drugostepeni organ je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da nadležni organ uprave u upravnom postupku treba da utvrdi dvije činjenice – da li je predmetno zemljište prešlo u društveno, odnosno državno vlasništvo na osnovu citiranih zakona ili na osnovu odluke opštine, a na kojem je prestalo državno vlasništvo na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, te da li je predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. S obzirom da iz predmetnog spisa proizlazi da je predmetno zemljište prešlo u društveno, odnosno državno vlasništvo na osnovu Odluke Skupštine Opštine Prnjavor ("Službeni glasnik Opštine Prnjavor" broj 5/76), te da predmetno zemljište nije privedeno namjeni, drugostepeni organ je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odlučio kao u dispozitivu svog rješenja.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 11 0 U 000134 08 U od 12. marta 2009. godine odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem Skupštine Opštine Prnjavor broj 01-475-47/83 od 28. juna 1983. godine predmetno zemljište izuzeto iz posjeda podnosioca zahtjeva, kao ranijeg vlasnika, i dodijeljeno apelantovom pravnom predniku u svrhu izgradnje "hale za dnevnu njegu vozila". Okružni sud je naveo da je podnosilac zahtjeva 15. aprila 2005. godine podnio zahtjev za povrat predmetnog zemljišta, te da je na raspravi održanoj pred prvostepenim organom 26. aprila 2005. godine precizirao predmetni zahtjev tražeći uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa u smislu odredaba člana 96. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, koji je važio u to vrijeme. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine propisano da će se na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, utvrditi prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Okružni sud je ukazao da iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa utvrđuje na zemljištu koje je postalo društvena, odnosno državna svojina na osnovu odluke opštine, a koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, te da se pravo vlasništva na tom zemljištu može utvrditi samo u korist ranijeg vlasnika tog zemljišta. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetno zemljište na osnovu Odluke Skupštine Opštine Prnjavor postalo društvena (državna) svojina, da je Rješenjem Skupštine Opštine Prnjavor broj 01-475-47/83 od 28. juna 1983. godine predmetno zemljište izuzeto iz posjeda podnosioca zahtjeva, kao ranijeg vlasnika, i dodijeljeno apelantovom pravnom predniku u svrhu izgradnje "hale za dnevnu njegu vozila", te da je na osnovu tog rješenja apelantov pravni prednik upisan u zemljišnim knjigama kao korisnik predmetnog zemljišta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu u korist podnosioca zahtjeva kao ranijeg vlasnika tog zemljišta u smislu odredaba člana 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine.

6. Imajući u vidu izričitu zakonsku odredbu (član 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu) koja nalaže uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na građevinskom zemljištu, uz ispunjenje propisanih uslova, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju bez značaja apelantov prigovor da pobijanim rješenjem nije odlučeno o pravu korištenja koje je konstituisano u njegovu korist, kao i prigovor o nemogućnosti privođenja predmetnog zemljišta krajnjoj namjeni zbog nepostojanja urbanističkog plana. Takođe, Okružni sud je naveo da su bez uticaja i apelantovi navodi da mu, kao dotadašnjem nosiocu prava korištenja, pripada pravo raspolaganja na predmetnom zemljištu u smislu odredaba člana 45. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, Okružni sud je naveo da je ostvarivanje tog prava moguće samo ukoliko nije u suprotnosti sa pravima koja pripadaju drugim licima, po osnovu restitucije i odredbama ovog zakona u smislu odredaba člana 45. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da u konkretnoj pravnoj situaciji ostvarivanje tog prava nije moguće za apelanta, upravo zbog postojanja prava ranijeg vlasnika predmetnog zemljišta u smislu člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da apelantu u konkretnom slučaju pripada samo pravo na povrat naknade koja je isplaćena podnosiocu zahtjeva za predmetno zemljište, s tim da je ta naknada predmet posebnog postupku, u kojem će se odrediti visina te naknade, te na taj način odlučiti o apelantovom zahtjevu. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor iznesen u tom pravcu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant navodi da je u upravnom postupku utvrđeno da mu je predmetno zemljište dodijeljeno 1983. godine, u svrhu izgradnje "hale za dnevnu njegu vozila", te da nije priveo predmetno zemljište namjeni zbog koje mu je dodijeljeno. Takođe, apelant navodi da je u toku postupka utvrđeno da u vrijeme podnošenja zahtjeva od strane Vojina Iliškovića za predmetno zemljište nije bio donesen regulacioni plan, odnosno da je regulacioni plan donesen tek 2007. godine. S obzirom na to, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe člana 44. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu (član 96. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine). Nadalje, apelant navodi da je u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upisan kao korisnik predmetnog zemljišta, a da prvostepeni organ nije odlučio o "pravnoj sudbini prava korištenja" koje je konstituisano u njegovu korist. Takođe, apelant navodi da je odredbama člana 45. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom ili drugim urbanističkim aktom, po sili zakona postaje pravo raspolaganja dotadašnjeg nosioca tog prava. S obzirom da je bio nosilac prava korištenja na predmetnom zemljištu, apelant smatra da mu pripada pravo raspolaganja na predmetnom zemljištu u smislu citirane zakonske odredbe.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, povodom apelantove tužbe, dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/09 (AD "Prnjavor ekspres" Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio