Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/09 (V. I., F. C. i A. Z.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neovlašteno lice
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1796/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 1796/09, rješavajući apelaciju Vjekoslava Ivankovića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjekoslava Ivankovića, Franje Cvitkovića i Antonia Zelenike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 021117 08 Rev od 26. ožujka 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-
Gž-07-001047 od 17. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kolobare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 021117 08 Rev od 26. ožujka 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001047 od 17. rujna 2007. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. Vjekoslav Ivanković, Franjo Cvitković i Antonio Zelenika (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić», podnijeli su 9. lipnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 021117 08 Rev od 26. ožujka 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001047 od 17. rujna 2007. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1796/09.
2. Ivan Tomić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 9. lipnja 2009. godine u ime Dragana Kolobare iz Mostara apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 021117 08 Rev od 26. ožujka 2009. godine i Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001047 od 17. rujna 2007. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1796/09. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisne člankom 19. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, odnosno nije dostavljena punomoć za zastupanje, od odvjetnika Ivana Tomića je 16. veljače 2012. godine i 9. ožujka 2012. godine zatraženo da dostavi punomoć za zastupanje. Odvjetnik Ivan Tomić u rokovima koji su istekli 26. veljače 2012. godine i 16. ožujka 2012. godine nije dostavio traženu punomoć.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1796/09 i AP 1797/09, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1796/09.
4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) utvrđeno je da su apelanti bili uposlenici MUP-a Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) do 1. svibnja 1999. godine zbog čega je tuženi obvezan da im na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 38.532,00 KM, odnosno svakom ponaosob iznose precizirane u presudi sa pripadajućim doprinosima i porezima na plaću sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 KM, sve u roku od 15 dana. Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjev za isplatu iznosa od 749.212,55 KM, kao i zahtjev da sud utvrdi da su apelanti uposlenici tuženog i obvezani su da naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.669,26 KM.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelanti bili uposlenici MUP-a HRHB, a nakon toga tuženog, Službe nacionalne sigurnosti, i da im je tuženi sve do 1. svibnja 1998. godine isplaćivao plaće mada nikada nije donio rješenje o prijemu u radni odnos niti rješenje o preuzimanju iz MUP-a HRHB koje je prestalo sa radom donošenjem Zakona o unutarnjim poslovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 1/96; u daljnjem tekstu: Zakon), kao i da im nikada nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa niti bilo kakvo drugo rješenje koje se odnosi na njihov radnopravni status iako su izvršavali svoje obveze i dolazili na posao sve do veljače 1999. godine. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da su apelanti na dan stupanja na snagu Zakona bili uposlenici tuženog i da su kod tuženog radili sve do veljače 1999. godine, uredno izvršavajući svoje radne obveze, te da tuženi tijekom postupka nije prezentirao dokaze da je u tom periodu donio rješenje o prestanku radnog odnosa niti je prezentirao dokaze da oni nisu uredno dolazili na posao, zbog čega je Općinski sud i usvojio dio tužbenog zahtjeva naveden u dispozitivu presude.
6. Općinski sud je, međutim, odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. svibnja 1999. godine do 1. ožujka 2007. godine u ukupnom iznosu od 749.212,55 KM, kao i zahtjev da sud utvrdi da su bili uposlenici tuženog ili MUP-a FBiH uz obrazloženje da im je radni odnos kod tuženog prestao ukidanjem Službe nacionalne sigurnosti, shodno odredbama članka 77. Zakona, jer ih MUPFBiH nije nakon prestanka sa radom te službe preuzeo u radni odnos u smislu odredbi članka 78. tog zakona.
7. Protiv navedene presude apelanti i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 007-0-Gž-07-001047 od 17. rujna 2007. godine žalbe apelanata odbio a žalbu tuženog djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev usvojen tako što je apelantima na ime neisplaćenih plaća dosudio ukupan iznos od 35.568,00 KM umjesto iznosa od 38.532,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi prvostupanjskog suda i navedeno da Kantonalni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su apelanti danom stupanja na snagu Zakona bili zatečeni u radnom odnosu kod tuženog, da tuženi nije dokazao da je donio rješenje o prestanku radnog odnosa, kao i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i odredbe čl. 112, 113. i 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) kojima je uređen radnopravni status radnika u situaciji kada je ukinut organ uprave ili smanjen obim poslova, te da razloge koje je naveo prvostupanjski sud i Kantonalni sud prihvata u cijelosti zbog čega smatra žalbene navode koji se tiču tih pitanja neutemeljenim.
8. Kantonalni sud je naveo i da je člankom 125. Zakona o radnim odnosima propisano da se o prestanku radnog odnosa donosi rješenje ali da tim zakonom nije propisano kako se postupa ako nadležni organ ne donese rješenje kojim se odlučuje o nekom pravu uposlenika, te da se u tom slučaju primjenjuju opći propisi koji se primjenjuju i na ostale uposlenike u poduzećima i drugim pravnim osobama a to je Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je važio u sporno vrijeme i koji se primjenjivao do donošenja Zakona o radu koji je stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine. Kantonalni sud je obrazložio da je člankom 80. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bilo propisano da radnik zaštitu prava može tražiti u roku od 15 dana od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno neko njegovo pravo ili od dana saznanja za povredu prava a kako je u konkretnom slučaju provedenim dokazima utvrđeno da su apelanti za svoj status neraspoređenih radnika saznali u veljači 1999. godine, bez obzira na to što tuženi nije donio nikakvo rješenje o njihovom statusu, Kantonalni sud je obrazložio da su apelanti zaštitu svojih prava mogli tražiti od veljače 1999. godine, u roku od jedne godine, shodno odredbama članka 103. Zakona o radu, koji se u smislu članka 145. istog zakona primjenjuje kao povoljniji.
9. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je utemeljen žalbeni navod tuženog da je prvostupanjski sud pogrešno obvezao tuženog da apelantima isplati plaće za trinaest mjeseci umjesto za dvanaest mjeseci, tj. od 1. svibnja 1998. godine do 1. svibnja 1999. godine pa je Kantonalni sud u tom smislu preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio manje iznose od onih koje je dosudio prvostupanjski sud.
10. Protiv navedene presude apelanti i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 021117 08 Rev od 26. ožujka 2009. godine revizije odbio. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je revizija apelanata neutemeljena u dijelu koji se odnosi na navode da nikada nisu dobili rješenja o prestanku radnog odnosa, te da im iz tog razloga radni odnos i nije prestao jer je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud o tom pitanju dao valjane razloge koje prihvaća i Vrhovni sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je točno da apelanti nisu dobili pismena rješenja o prestanku radnog odnosa a da odredbe članka 135. Zakona o radnim odnosima i članka 78. ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisuju obvezu donošenja pismene odluke o prestanku radnog odnosa ali da sama činjenica da poslodavac tako ne postupi ne može značiti da uposleniku radni odnos traje i dalje i da ne prestaje sve dok se odluka ne donose, pogotovo kada uposlenik niti radi niti prima plaću a usmeno mu je saopćeno da je neraspoređen a što je u konkretnom slučaju učinjeno u veljači 1999. godine. Vrhovni sud je naveo i da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelantima prestao radni odnosu u Službi nacionalne sigurnosti ukidanjem tog organa prema odredbi članka 77. Zakona jer ih MUPFBiH nije preuzeo nakon prestanka sa radom te službe shodno odredbama članka 78. tog zakona, a takav zaključak je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, sukladan odredbama čl. 112, 114. i 118. Zakona o radnim odnosima. Vrhovni sud je naveo i da činjenica da su radne knjižice apelanata još uvijek kod tuženog a uniforme i naoružanje kod apelanata ne može dovesti do drugačijeg presuđivanja u ovoj pravnoj stvari niti može značiti da su oni još uvijek uposlenici tuženog. Navedeno je i da su revizijske tvrdnje da tuženi nije dokazao postojanje razloga za stavljanje apelanata na raspolaganje jer je nesporno utvrđeno da su na raspolaganje stavljeni iz razloga ukidanja organa uprave – Službe nacionalne sigurnosti.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kršenje navedenog prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je suština problema u nedonošenju pismenog rješenja jer u situaciji kada poslodavac nije poštovao obvezu da otkaz uruči u pismenom obliku, uposleniku je oduzeto pravo da se žali, da radi i prima plaću a da činjenica da je neko neraspoređen ne znači da je ostao bez zaposlenja pogotovo u situaciji kada su radne knjižice još uvijek kod tuženog.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
Dopustivost u odnosu na članak 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda
13. U odnosu na apelaciju broj AP 1797/09 Ustavni sud konstatira da odvjetnik Ivan Tomić nije dostavio punomoć za podnošenje apelacije Ustavnom sudu u apelantovo ime, te, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1948/05 od 16. siječnja 2007. godine, točka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelaciju podnijela neovlaštena osoba.
14. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost prima facie
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u pobijanim odlukama, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe citirane u prethodnim točkama ove odluke, obrazložili da je apelantima ukidanjem službe u kojoj su radili prestao radni odnos, iako nisu primili pismena rješenja o statusu neraspoređenih radnika i otkazu ugovora o radu, već im je ta činjenica usmeno saopćena, te da ih nakon toga MUPFBiH nije, shodno odredbama članka 78. Zakona, preuzeo u radni odnos, ali da su i nakon prijema usmenih obavještenja, shodno odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, imali mogućnost tražiti zaštitu svojih prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su sukladna standardima Europske konvencije, dok navode apelanata u vezi s tim smatra neutemeljenim. Ustavni sud, također, smatra argumentiranim i jasnim i obrazloženje Vrhovnog suda da činjenica da se radne knjižice apelanata još uvije nalaze kod tuženog ne znači da su apelanti još uvijek u radnom odnosu kod tuženog budući da je nesporno da apelanti nisu obavljali faktički rad (nisu dolazili na posao niti primali plaću) od 1. svibnja 1999. godine pa i ove navode apelanata smatra neutemeljenim.
18. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao slično pravno i činjenično pitanje u predmetu broj AP 1389/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1389/07 od 17. prosinca 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, odbacio kao očito (prima facie) neutemeljene navode apelanata vezane za kršenje prava na pravično suđenje zbog nepostojanja pismenog rješenja o utvrđivanju statusa neraspoređenih radnika. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
19. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. st. 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović