Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/09 („Centrotrans-eurolines“ d. o. o. Sarajevo)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1806/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1806/09, rješavajući apelaciju „Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrotrans eurolines“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-547/06 od 6. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine broj UP-3-29-222-1/06 od 14. jula 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija broj 01-29-2589/HR/48-N-
18/05 od 4. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Centrotrans-eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-547/06 od 6. aprila 2009. godine, Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII: 03-29-222-1/06 od 14. jula 2006. godine i Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/HR/48-
N-18/05 od 4. oktobra 2005. godine.
2. Odlukom Komisije broj 01-29-2589/HR/48-N-18/05 od 4. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Rješenjem Ministarstva broj UPII: 03-29-222-1/06 od 14. jula 2006. godine, odbijen je apelantov prigovor na red vožnje međunarodne autobuske linije Konjic – Zagreb koji se nalazi na strani 140. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini (u daljnjem tekstu: Knjiga prijedloga) prijevoznika „Globtour-
Međugorje“ iz Međugorja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je apelant uložio prigovor na prijedlog reda vožnje Konjic – Zagreb, prijevoznika „Globtour-Međugorje“ iz Međugorja koji se nalazi na strani 140. Knjige prijedloga, te da je Komisija donijela odluku kojom je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da je prijevoznik „Globtour-Međugorje“, u smislu odredbe člana 12. stav 1. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), dostavio valjane dokaze da je istovjetan red vožnje uskladio u zemlji kooperanta „Panoramabus“ iz Zagreba. Ministarstvo je navelo da je izvršilo uvid u akt Ministarstva mora, turizma, prometa i razvoja – Uprava cestovnog prometa Republike Hrvatske broj 530-07-04-19/59, klasa UP/I 340-02/04-19/59 od 18. oktobra 2004. godine, te da je tom prilikom utvrđeno da je istovjetan red vožnje Zagreb – Konjic usklađen u Republici Hrvatskoj, o čemu je obaviješteno i nadležno ministarstvo u Bosni i Hercegovini.
3. Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući odredbu člana 12. stav 1. Pravilnika kojom je propisano da ako je neki od prijevoznika dostavio dokaz da je njegovom kooperantu odobren istovjetan red vožnje od nadležnog organa države kooperanta, Ministarstvo je navelo da se po principu prednosti usklađuje takav red vožnje, te da je s tim u vezi u konkretnom slučaju pravilno odlučeno kada je odluka donesena u korist prijevoznika „Globtour-Međugorje“ iz Međugorja. Stoga je Ministarstvo odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo Odluku Komisije broj 01-29-
2589/HR/48-N-18/05 od 4. oktobra 2005.godine.
4. Presudom Suda BiH broj U-547/06 od 6. aprila 2009. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv Rješenja Ministarstva broj UPII: 03-29-222-1/06 od 14. jula 2006. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo Odluku Komisije broj 01-29-2589/HR/48-N-18/05 od 4. oktobra 2005. godine. Naime, Sud BiH je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je Ministarstvo, pozivajući se na odredbu člana 12. Pravilnika kojom je propisano da ako je neki od prijevoznika dostavio dokaz da je njegovom kooperantu odobren istovjetan red vožnje od nadležnog organa države kooperanta, zaključilo da prijevoznik „Globtour-Međugorje“ ima prednost nad apelantom jer je u smislu citirane odredbe člana 12. Pravilnika dostavio dokaz da je njegovom kooperantu odobren istovjetan red vožnje od nadležnog organa države kooperanta. Stoga je Sud BiH zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da postoji pravni osnov za brisanje reda vožnje Konjic – Zagreb prijevoznika „Globtour“ Međugorje, te da je osporeno rješenje Ministarstva pravilno i zakonito jer je, po mišljenju suda, utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, zaključku o odlučnim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
5. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant nezadovoljan zbog utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su i sud i organi uprave propustili ocijeniti činjenicu da prijevoznik „Globtour“ Međugorje nije ispoštovao propisana zaštitna vremena u novom redu vožnje u polasku i povratku. S tim u vezi, apelant smatra da je primjenom odredbe člana 12. Pravilnika ozakonjen nelegalan prijevoz jer je data prednost prijevozniku čiji je red vožnje u koliziji sa apelantovim. Osim toga, apelant je istakao da je Sud BiH donio svoju odluku po proteku roka od „dvije godine i tri mjeseci nakon prijema tužbe“, što, po apelantovom mišljenju, „prevazilazi svaki razuman rok za donošenje odluke“. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 14. Evropske konvencije jer je primjenom odredbe člana 12. Pravilnika „doveden u neravnopravan položaj prilikom predmetnog usklađivanja reda vožnje“. Također, apelant je naveo da je osporenim odlukama direktno ugrožena i njegova imovinu jer „činjenica da neko nelegalno vozi ima za posljedicu i sticanje nelegalne dobiti, a samim tim i umanjenje nečije imovine“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je, imajući u vidu dužinu trajanja sudskog postupka od „dvije godine i tri mjeseca“, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu. Imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno da Sud BiH donese odluku o apelantovoj tužbi, kao i prethodno navedenu činjenicu da nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima istog apelanta, koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja a koja se analogno može primijeniti na ovaj slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1856/09 od 14. marta 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 7), smatra da je dužina postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno prima facie) neosnovana.
9. U odnosu na apelantove navode o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja koja je postavio isti apelant razmatrao u navedenoj Odluci broj AP 1856/09. U toj odluci Ustavni sud je naveo: „Upravni organi i Sud BiH su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka“, te je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani (ibid, tačka 9). Ustavni sud je osim toga zaključio da su i navodi vezani za povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa naprijed navedenim pravima također (prima facie) neosnovani budući da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran (ibid, tačka 10).
10. Budući da ova apelacija pokreće gotovo identična pravna pitanja, razlozi dati u citiranoj Odluci broj AP 1856/09 od 14. marta 2012. godine se u cijelosti odnose i na ovaj predmet. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović