Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1819/09 (N. O.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1819/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1819/09, rješavajući apelaciju Nurije Odobašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Odobašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 356 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 313 od 21. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj Rs-850/05 od 26. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurija Odobašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 356 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 313 od 21. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-850/05 od 26. decembra 2006. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Apelant je 25. jula 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog JP "Pošta" d.o.o. Sarajevo, Centar pošta Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), zahtijevajući da se utvrdi da apelant ima status zaposlenika kod tuženog, te da se slijedom toga obaveže tuženi da vrati apelanta na radno mjesto poštanskog dostavljača, kao i da mu prizna sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa.
4. Rješenjem o privremenoj mjeri Općinskog suda broj Pr-89/00 od 31. jula 2000. godine određeno je da se apelant privremeno vraća na posao do okončanja predmetnog spora.
5. Rješenjem Općinskog suda broj Pr-89/00 od 10. maja 2002. godine prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari i određeno da se predmet ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant, na ročištu održanom pred tim sudom, predložio da se predmet ustupi Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje. Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 143a. stav 4. Zakona o radu.
6. Iz odgovora na apelaciju Općinskog suda, koji je dostavljen Ustavnom sudu 16. septembra 2009. godine, proizlazi da je Kantonalna komisija donijela rješenje od 18. aprila 2005. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom
143. Zakona o radu, nakon čega je predmet vraćen tom sudu, koji je nastavio postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
7. Presudom Općinskog suda broj Rs-850/05 od 26. decembra 2006. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, "usmeno donesena neodređenog dana", a na osnovu koje je u apelantovoj radnoj knjižici upisan prestanak radnog odnosa zaključno sa 30. septembrom 1993. godine, te izvršena odjava u "M2" obrascu sa 18. martom 1999. godine (stav I). Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da ima status zaposlenika na neodređeno vrijeme, da se slijedom toga obaveže tuženi da zaključi sa apelantom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedi apelanta na radno mjesto poštanskog dostavljača, te da mu naknadi plaće za period od 1. januara 1996. do 31. jula 2000. godine u ukupnom iznosu od 17.602,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav II izreke presude). Određeno je da Rješenje o privremenoj mjeri broj Pr-89/00 od 31. jula 2000. godine ostaje na snazi do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu (stav III izreke presude).
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu poštanskog dostavljača, da je u periodu od 1994. do 1996. godine bio mobiliziran, tako da u tom periodu nije dolazio na posao, ali da se nakon demobilizacije više puta usmeno i pisanim putem obraćao tuženom radi povratka na posao, te da mu je rečeno da će biti vraćen na posao kada se za to steknu uvjeti. U vezi s tim, apelant je u predmetnoj tužbi istakao da mu tuženi nije uručio pisanu odluku o prestanku radnog odnosa, niti mu je ikada usmeno saopštio da mu je prestao radni odnos. U obrazloženju presude Općinski sud je, dalje, naveo da iz fotokopije apelantove radne knjižice broj 471/72 proizlazi da je apelantu, koji je bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu poštanskog dostavljača, prestao radni odnos zaključno sa 30. septembrom 1993. godine, te da iz fotokopije odjave osiguranja, odnosno "M2" obrasca proizlazi da je apelant odjavljen sa osiguranja 18. marta 1999. godine. Također, Općinski sud je naveo da je uvidom u fotokopiju apelantove vojne knjižice broj 4114077, te uvidom u akt Odjela za odbranu Velika Kladuša od 17. oktobra 2006. godine, utvrdio da je apelant bio pripadnik Vojne jedinice broj 5474 OS BiH, Velika Kladuša, u periodu od 23. septembra 1994. do 30. septembra 1996. godine. Općinski sud je naveo da svjedok Husein Abazović, koji je bio upravnik Pošte u Velikoj Kladuši u periodu od 1995. do 2005. godine, izjavio da mu se apelant usmeno javljao nekoliko puta nakon prestanka rata radi povratka na posao, ali da zasnivanje i prestanak radnog odnosa nije bio u njegovoj nadležnosti, već u nadležnosti Pravne službe Centar pošta u Bihaću. Također, spomenuti svjedok je izjavio da je na oglasnoj ploči Pošte Velika Kladuša, u periodu od decembra 1995. do 28. februara 1996. godine, bio istaknut oglas kojim su se pozivali svi radnici da se jave direktoru Pošte Velika Kladuša radi rješavanja radnopravnog statusa. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da se u navedenom periodu obraćao direktoru radi rješavanja radnopravnog statusa.
9. Općinski sud je, dalje, naveo da iz apelantovog iskaza proizlazi da je apelant znao da mu je prestao radni odnos kod tuženog, budući da je izjavio da se u toku 1997. ili 1998. godine prijavio na konkurs koji je tuženi objavio radi prijema novih radnika u radni odnos. Dakle, Općinski sud je ukazao da je apelant, ako ne prije, onda sigurno u toku 1998. godine znao da mu je prestao radni odnos kod tuženog, a da je predmetnu tužbu podnio tek 25. jula 2000. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u to vrijeme, propisano da radnik ima pravo na podnošenje zahtjeva radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na podnošenje prigovora protiv odluke kojom je odlučeno o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, te da se prigovor podnosi u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu tog prava. Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 83. navedenog Zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ukoliko taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom. S obzirom na to da apelant nije postupio u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, odnosno da je propustio da traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa u zakonskim (prekluzivnim) rokovima, Općinski sud je zaključio da je predmetna tužba podnesena neblagovremena. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva (kojim je apelant tražio da se utvrdi da ima status zaposlenika na neodređeno vrijeme, da se obaveže tuženi da zaključi sa apelantom ugovor o radu na neodređeno vrijeme i rasporedi ga na ranije radno mjesto, te da mu isplati naknadu plaća), Općinski sud je ukazao da pravna sudbina tog dijela zahtjeva direktno zavisi od utvrđenja zakonitosti, odnosno nezakonitosti prestanka radnog odnosa. S obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant nije ostvario pravo na sudsku zaštitu, tako da nije ni utvrđeno da mu je nezakonito prestao radni odnos, Općinski sud je zaključio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-07-000 313 od 21. januara 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu poštanskog dostavljača do 1994. godine kada je mobiliziran, da je demobiliziran 1996. godine, te da u tom periodu nije radio. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je u apelantovoj radnoj knjižici upisan prestanak radnog odnosa zaključno sa 30. septembrom 1993. godine, da se apelant javio na konkurs koji je tuženi raspisao za radno mjesto poštanskog dostavljača u toku 1997. ili 1998. godine, te da je tada imao saznanje da mu je prestao radni odnos kod tuženog. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje rezultat izvedenih dokaza, koje je prvostepeni sud ocijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, te da su, stoga, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije objektivno ocijenio njegov iskaz, kao ni ostale dokaze. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je nesporna činjenica da apelant nakon demobilizacije 1996. godine nije radio kod tuženog, te da činjenica da se apelant javljao na konkurs tuženog u toku 1997. ili 1998. godine jasno ukazuje na to da je apelant znao da mu je prestao radni odnos kod tuženog. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantova tužba neblagovremena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu. Budući da apelant nije dokazao da mu je radni odnos nezakonito prestao, Kantonalni sud je naveo da je samim tim neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da ima status zaposlenika kod tuženog, da se obaveže tuženi da zaključi s njim ugovor o radu, te da apelantu isplati naknadu plaća za period od 1. januara 1996. do 31. jula 2000. godine. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u pogledu svih bitnih činjenica dao razloge koji su potpuno jasni i razumljivi, te da je stoga nepotrebno njihovo ponavljanje.
11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000 356 od 31. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, drugostepena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da mu je zbog nedonošenja pisane odluke o prestanku radnog odnosa bilo uskraćeno pravo da podnese prigovor drugostepenom organu tuženog, a samim tim i pravo da podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant znao za prestanak radnog odnosa, budući da se u toku 1998. godine javio na konkurs koji je tuženi objavio radi prijema novih zaposlenika. S obzirom na to da je apelant predmetnu tužbu podnio 25. jula 2000. godine, a da je saznanje o prestanku radnog odnosa imao 1998. godine, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te pravilno zaključili da je apelantova tužba neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da je slijedom toga drugostepeni sud pravilno postupio kada je potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na stav II te presude, budući da taj dio tužbenog zahtjeva zavisi od dijela tužbenog zahtjeva iz stava I izreke prvostepene presude. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da ni ostali revizioni prigovori ne utječu na drugačije odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, te da ih, stoga, taj sud nije posebno obrazlagao.
12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Naime, apelant navodi da je odredbama člana 78. tog Zakona propisano da odluka o prestanku radnog odnosa mora biti donesena u pisanoj formi, te da mora biti dostavljena zaposleniku. Međutim, apelant navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da odluka o prestanku radnog odnosa nije donesena u pisanoj formi, niti mu je ikada usmeno saopštena. Dalje, apelant navodi da redovni sudovi nisu uopće zahtijevali od tuženog da dokaže da je donio odluku o prestanku radnog odnosa, a da su od njega zahtijevali da dokaže da je upoznat sa odlukom o prestanku radnog odnosa (koja ne postoji), te da su na taj način doveli stranke u nejednak položaj. Također, apelant navodi da mu je bilo uskraćeno pravo na pristup sudu, budući da je rješenjem Općinskog suda od 10. maja 2002. godine prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i predmet ustupljen Kantonalnoj komisiji.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
16. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na odredbe člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, kojima je propisana obaveza poslodavca da radniku dostavi odluku o prestanku radnog odnosa u pisanom obliku sa poukom o pravu na prigovor. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je odredbama člana 80. stav 1. navedenog Zakona propisano da radnik ima pravo da podnese zahtjev poslodavcu radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka kojima je odlučeno o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, dok je stavom 2. propisano da se prigovor podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu tog prava. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 83. stav 1. navedenog Zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom poslodavca ili ako poslodavac ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Analizirajući odredbe člana 78. i člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa jasno proizlazi da član 83. stav 1. predstavlja izuzetak od člana 78. navedenog zakona i obaveze dostave odluke, jer obavezuje radnika, koji nije dobio odluku po zahtjevu ili po prigovoru, a smatra da ima određeno pravo iz radnog odnosa ili smatra da mu je ugroženo određeno pravo iz radnog odnosa, da pokrene sudski postupak u zakonom određenom roku.
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i nedvosmisleno utvrdili da je apelant, najkasnije u toku 1998. godine, imao saznanje da mu je prestao radni odnos kod tuženog. S obzirom na to da apelant nije podnio tužbu u roku propisanom odredbama člana 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, redovni sudovi su zaključili da je predmetna tužba (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa) neblagovremena, te da je samim tim preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan. Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe sa odlučivanjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud ukazuje da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da apelantu nije dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa, jer ta činjenica, u okolnostima predmetnog slučaja, ne utječe na to da se pravno zanemari apelantov propust da se obrati ranije nadležnom sudu radi zaštite svojih prava, a to sve, prije svega, zbog razloga djelovanja principa pravne sigurnosti, koji je inherentan principu pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, država ima javni interes da građani ostvaruju svoja prava u određenim rokovima, te da se, u slučaju da to propuste, zadrže pravni odnosi kakvi su bili do tada. Što se tiče apelantovih navoda da mu je bilo uskraćeno pravo na pristup sudu zbog prekidanja predmetnog postupka i ustupanja predmeta Kantonalnoj komisiji, Ustavni sud ukazuje da iz Rješenja Općinskog suda broj Pr-89/00 od 10. maja 2002. godine, koje je apelant dostavio u prilogu apelacije, jasno proizlazi da je upravo apelant predložio da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekine i predmet ustupi na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom smislu. Što se tiče postupka pred Kantonalnom komisijom, Ustavni sud ukazuje da iz dokumenata predočenih ovom sudu proizlazi da je rješenjem Kantonalne komisije odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, te da protiv tog rješenja apelant nije izjavio žalbu. Međutim, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje odluke donesene u tom postupku, budući da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenih prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović