Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/09 (D.S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1881/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 1881/09, rješavajući apelaciju D. S., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042273 08 Gž od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042273 08 Gž od 25. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine. Apelant je 12. oktobra 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1881/09 od 22. oktobra 2009. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042273 07 P od 15. septembra 2008. godine obavezan je apelant da Ekonomskom fakultetu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu, ulica Hamdije Kreševljakovića broj 40/III (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Također, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade po osnovu bespravnog korištenja predmetnog stana isplati iznos od 218,00 KM mjesečno, počevši od 10. februara 2007. godine pa do donošenja odluke, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec pojedinačno, uz naknadu troškova postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao zakupac zaključio sa tužiteljem kao zakupodavcem Ugovor o zakupu predmetnog stana broj 02-05-303/04 od 1. jula 2004. godine na period od 10 godina. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 15. navedenog ugovora predviđeno da zakupni odnos može prestati na osnovu otkaza ugovora, te da je u skladu s tim tužitelj 10. novembra 2006. godine uručio apelantu pisani otkaz ugovora o zakupu sa otkaznim rokom od tri mjeseca. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je ugovor o zakupu prestao 10. februara 2007. godine, nakon isteka otkaznog roka. Pri tome, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. S obzirom na to da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, koji apelant trenutno koristi, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed, shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je naveo da apelant nije ponudio nijedan dokaz da je nakon prestanka ugovora o zakupu (10. februara 2007. godine) plaćao naknadu tužitelju na ime zakupnine, te je, stoga, obavezao apelanta na isplatu te naknade, shodno odredbama čl. 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Što se tiče apelantovog prigovora u pogledu litispendencije, Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u predmet tog suda broj P-
3220/06 utvrdio da se taj postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na otkup predmetnog stana. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o litispendenciji, te je odbio apelantov prigovor koji je istaknut u tom smislu.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 042273 08 Gž od 25. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, tumačeći odredbe predmetnog ugovora o zakupu, došao do zaključka da su u konkretnom slučaju postojali uvjeti za otkaz zakupnog odnosa između stranaka u smislu člana 582. ZOO-a, bez obzira na to što ugovoreni rok nije istekao i što nije sadržavao takav raskidni uvjet. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, ugovor o zakupu predmetnog stana je zaključen u svrhu zadovoljavanja apelantovih stambenih potreba u periodu dok je obavljao poslove profesora kod tužitelja, čemu u prilog ide i činjenica da je ugovorena zakupnina u iznosu od 218,00 KM mjesečno, što je znatno niže u odnosu na ekonomsku zakupninu u Sarajevu. Budući da je apelant 2. oktobra 2006. godine otkazao ugovor o radu, te otišao u Republiku Hrvatsku, Kantonalni sud je naveo da su time prestali razlozi za zadržavanje stana, te da su se stekli uvjeti za otkaz ugovora o zakupu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta da preda u posjed tužitelju predmetni stan, shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta na isplatu naknade u visini ranije ugovorene zakupnine, shodno odredbama čl. 210. i 219. ZOO-a. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio dužan da dokaz o plaćanju zakupnine predoči prvostepenom sudu na pripremnom ročištu, te da, stoga, taj sud ne može uzeti u obzir materijalne dokaze priložene uz žalbu jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbama člana 207. Zakona o parničnom postupku (apelant nije dokazao da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti u toku prvostepenog postupka).
5. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nesporna činjenica da je predmetni ugovor o zakupu zaključen na period od 10 godina, što znači da se radi o ugovoru o zakupu na određeno vrijeme koji je prestaje protekom vremena na koje je zaključen u smislu člana 595. ZOO-a. S obzirom na to da nije protekao ugovoreni rok, te da je apelant kao zakupac u cijelosti i redovno ispunjavao svoje ugovorom preuzete obaveze, apelant smatra da nisu ispunjeni uvjeti za prestanak ugovora o zakupu u smislu čl. 582. i 584. ZOO-a. Dalje, apelant navodi da član 15. Ugovora o zakupu predviđa da ugovor o zakupu prestaje, između ostalog, na osnovu otkaza, s tim da otkaz mora biti obrazložen i mora imati podlogu u ugovorenoj obligaciji ili u zakonu. Međutim, apelant navodi da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan zakonski niti ugovorni uvjet koji bi opravdao otkaz, te da pozivanje na prestanak radnog odnosa ne može biti ni zakonski ni ugovorni uvjet koji bi legitimirao jednostranu izjavu volje tužitelja o davanju otkaza. Apelant, dalje, navodi da arbitrarnost u postupanju redovnih sudova proizlazi iz činjenice da redovni sudovi nisu nesumnjivo utvrdili da apelant nije plaćao zakupninu nakon otkaza ugovora o zakupu, te da su ga u tom smislu neosnovano obavezali na plaćanje zakupnine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o arbitrarnom postupanju redovnih sudova, te da je povrijeđen materijalni propis na njegovu štetu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović