Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2056/09 (HEPOK VINARIJA d.o.o Ljubuški)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2056/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2056/09, rješavajući apelaciju «Hepok vinarije» d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije «Hepok vinarije» d.o.o. Ljubuški podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 001586 09 GŽ od 24. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 001594 09 GŽ od 10. lipnja 2009. godine, broj 63 0 P 002608 09 GŽ od 10. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002609 09 GŽ od 10. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002604 09 GŽ od 8. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 003108 09 GŽ od 22. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002997 09 Gž od 21. rujna 2009. godine, broj 63 0 P 002605 09 Gž od 20. svibnja 2009. godine i broj 63 0 P 003109 09 GŽ od 11. ožujka 2010. godine;
- presuda Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 001586 03 P od 13. veljače 2009. godine, broj 63 0 P 001594 03 P od 13. veljače 2009. godine, broj 63 0 P 002608 08 P od 23. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 002609 08 P od 20. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 002604 08 P od 20. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 003108 03 P od 27. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 002997 03 P od 24. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 002605 08 P od 20. svibnja 2009. godine i broj 63 0 P 003109 09 P 2 od 10. studenoga 2009. godine,zbog toga što su očito (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. «Hepok vinarija» d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, koju zastupa Nedeljko Sivrić, odvjetnik iz Čitluka, podnijela je u periodu od 1. srpnja 2009. godine do 5. svibnja 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 001586 09 GŽ od 24. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 001594 09 GŽ od 10. lipnja 2009. godine, broj 63 0 P 002608 09 GŽ od 10. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002609 09 GŽ od 10. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002604 09 GŽ od 8. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 003108 09 GŽ od 22. srpnja 2009. godine, broj 63 0 P 002997 09 Gž od 21. rujna 2009. godine, broj 63 0 P 002605 09 Gž od 20. svibnja 2009. godine i broj 63 0 P 003109 09 GŽ od 11. ožujka 2010. godine i presuda Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 001586 03 P od 13. veljače 2009. godine, broj 63 0 P 001594 03 P od 13. veljače 2009. godine, broj 63 0 P 002608 08 P od 23. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 002609 08 P od 20. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 002604 08 P od 20. ožujka 2009. godine, broj 63 0 P 003108 03 P od 27. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 002997 03 P od 24. travnja 2009. godine, broj 63 0 P 002605 08 P od 20. svibnja 2009. godine i broj 63 0 P 003109 09 P 2 od 10. studenoga 2009. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2056/09, AP 2660/09, AP 2964/09, AP 2965/09, AP 2966/09, AP 3040/09, AP 3624/09, AP 3625/09 i AP 1567/10, dakle, ukupno devet apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2056/09.
3. Apelant u apelacijama pobija presude redovitih sudova kojima je apelant u svojstvu tuženog obvezan svojim tužiteljima-uposlenicima poimenično navedenim u presudama isplatiti iznose pobliže navedene u presudama na ime neisplaćenih naknada za prijevoz i regres za godišnji odmor, sa zakonskim zateznim kamatama za periode navedene u presudama.
4. Tužitelji su svoje tužbene zahtjeve temeljili na odredbama čl. 13. i 22. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Apelant je tužbene zahtjeve pobio pozivajući se na činjenicu da se navedene odredbe Kolektivnog ugovora odnose samo na poduzeća sa većinskim državnim kapitalom a da je apelant od prosinca 2000. godine privatiziran i postao poduzeće sa 100% privatnim kapitalom, te da iz tog razloga nema obvezu za isplatu naknada za prijevoz i regres za godišnji odmor svojim uposlenicima.
5. Presudama Općinskog suda preciziranim u dispozitivu ove odluke obvezan je apelant da tužiteljima na ime troškova naknade prijevoza i regresa za godišnji odmor isplati iznose za periode pobliže navedene u presudama, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od datuma navedenih u presudama, kao i da tuženim naknade troškove postupka u iznosima također pobliže navedenim u presudama, dok su tužbeni zahtjevi u preostalom dijelu odbijeni. U obrazloženjima presuda je navedeno da se u konkretnim pravnim stvarima radi o povremenim potraživanjima koja odvojeno dospijevaju i to mjesečno i koja zastarijevaju za tri godine, s tim da se rok zastare računa od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, pa kako su tužitelji predmetne tužbe podnijeli 10. veljače 2003. godine, te da su pojedini tužitelji, između ostalog, potraživali i troškove prijevoza i regresa za period od 1999. godine do veljače 2000. godine, a pojedini za 2004. godinu, kao i zatezne kamate na te iznose i periode i to tek podnescima-preciziranim tužbama upućenim sudu u drugoj polovini 2007. godine, Općinski sud je zaključio da je utemeljen prigovor zastare potraživanja za period od 1. siječnja 2004. godine do 23. srpnja 2004. godine, kao i za period do veljače 2000. godine (uzimajući u obzir datume podnošenja i preciziranja tužbi), zbog čega je tužbene zahtjeve za isplatu navedenih naknada za te periode odbio.
6. Dalje, Općinski sud je, u odnosu na ostale utužene periode (2000. godina, 2001. godina, 2002. godina i 2003. godina) obrazložio da je apelantovom odlukom iz 1999. godine i to točkom 4. bilo propisano da će troškovi prijevoza biti isplaćeni svim uposlenima koji dolaze na posao sa udaljenosti od preko tri kilometra u iznosu od 200 kuna; da je apelantovom Odlukom broj 19/00 od 20. lipnja 2000. godine stavljena izvan snage navedena odluka iz 1999. godine i Pravilnik o radu koji je do tada važio a koji su se odnosili na isplatu troškova prijevoza radnika i regresa za godišnji odmor, te da je odredbama Kolektivnog ugovora («Službene novine FBiH» broj 19/00) propisan način isplate troškova prijevoza (članak 22) i to shodno pravilnicima o radu poslodavaca kao i način i visina isplate regresa za korištenje godišnjeg odmora (članak 13) prema kojem uposleniku pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, te da je apelantovim Pravilnikom o radu broj 104 propisano istovjetno. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je neutemeljen apelantov prigovor da se navedene odredbe Kolektivnog ugovora ne odnose na apelanta jer je 2000. godine privatiziran a Kolektivni ugovor se odnosi samo na poduzeća u državnom vlasništvu jer je, prema obrazloženju Općinskog suda, Kolektivni ugovor obvezujući za sva privredna društva/poslodavce bez obzira na vlasničku strukturu kapitala, s obzirom na to da je člankom 36. tog ugovora propisano da je Vlada FBiH strana u zaključivanju ovog ugovora a prava i obveze koje iz njega proizlaze obvezuju sve poslodavce, pa tako i apelanta. Također je navedeno da zakonodavac člankom 1. predmetnog ugovora nije mislio osloboditi obveze na isplatu predmetnih naknada onog tko u postupku privatizacije preuzme društvo sa većinskim državnim vlasništvom jer pravni sljednik u postupku privatizacije ne preuzima samo pravo već i obveze koje se odnose na uposlenike, jer bi se u suprotnom radilo o diskriminacija uposlenika, u konkretnom slučaju, tužitelja. Imajući u vidu navedeno, kao i nalaze i mišljenje vještaka financijske struke koji je izračunao iznose potraživanih naknada, Općinski sud je donio pobijane presude.
7. Protiv navedenih presuda apelant je izjavio žalbe Kantonalnom sudu koji je presudama preciziranim u dispozitivu ove odluke žalbe odbio i u cijelosti potvrdio prvostupanjske presude uz obrazloženja da navodi žalbi ničim ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanih odluka prvostupanjskog suda a pogotovo ako se ima u vidu da je apelant sam naveo da smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Kolektivni ugovor na dio potraživanih naknada a ničim ne dokazuje zašto sud to nije učinio i za ostale periode. Kantonalni sud je obrazložio da je neutemeljen i žalbeni navod da je vremensko trajanje predmetnog kolektivnog ugovora bilo ograničeno na godinu dana jer iz odredbi članka 113. Zakona o radu proizlazi da će nakon isteka roka od godinu dana, na koji se zaključuje svaki kolektivni ugovor, primjena tog ugovora biti nastavljena sve do zaključivanja novog.
8. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da se na njega ne može odnositi primjena spornog Kolektivnog ugovora jer je privatiziran 2000. godine pa je logično da od onog trenutka kada Vlada prestane biti vlasnik nekog poduzeća uslijed privatizacije, ona više ne može utjecati na njegovu poslovnu politiku a u postupku privatizacije novi vlasnik nikako ne može preuzeti obveze koje su glasile na bivšeg vlasnika. Također, smatra da su sudovi morali na konkretne slučajeve primijeniti apelantovu Odluku broj 19/00 kojom je ukinuta odredba iz odluke iz 1999. godine kojom su uposlenici imali pravo na navedene naknade, te smatra da su sudovi retroaktivno primijenili Kolektivni ugovor na dio potraživanja jer je on stupio na snagu tek u svibnju 2000. godine, te da se na apelanta mogao primijeniti samo Kolektivni ugovor iz 2005. godine koji je obvezujući za sve poslodavce.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbene zahtjeve tužitelja pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radu, kao i apelantovog Pravilnika o radu, pri čemu su razmotrili i apelantove navode i dali razloge zbog kojih su neutemeljeni njegovi navodi da se na njega ne primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović