Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/09 (R. T.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2095/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2095/09, rješavajući apelaciju Rame Tulumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Tulumovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
001 526 od 26. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Tulumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan DŽ. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001 526 od 26. maja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-
903/05 od 5. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja "BH Telecom" d.d. Sarajevo, Direkcija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime duga isplati iznos od 687,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav I). Obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 840,00 KM (stav II). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tužitelj u pretplatničkom odnosu koji je nastao zaključenjem ugovora o pristupanju o korištenju fiksne telefonije. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz tužiteljeve analitičke kartice, koja glasi na apelantovo ime, proizlazi da tužitelj potražuje od apelanta ukupan iznos od 687,20 KM, na ime izvršene usluge fiksne telefonije u periodu od 30. juna do 31. oktobra 2006. godine. Međutim, Općinski sud je naveo da iz dopisa Kazneno-popravnog zavoda Zenica od 20. oktobra 2006. godine proizlazi da se apelant u spornom periodu, odnosno od 21. maja 2004. godine nalazio u pritvoru, te da je nakon toga upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 13 godina. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant u obavezi da plati dug tužitelju, s obzirom na to da u spornom periodu, kako je to isticao apelant, nije koristio tužiteljeve usluge fiksne telefonije, te s obzirom na to da tužitelj nije ispostavio apelantu račune, niti opomenu za plaćanje računa (jer apelant nije bio na datoj adresi u spornom periodu). Općinski sud je naveo da je na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj u periodu od 30. juna do 31. oktobra 2006. godine pružao apelantu usluge fiksne telefonije. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da tužitelj nije ispostavio apelantu račune za pružene usluge, niti opomenu za plaćanje računa. Općinski sud je ukazao da iz naprijed navedenog proizlazi da je apelantova obaveza dospjela i da nije ispunjena, ali da tužitelj o toj obavezi nije obavijestio apelanta u ugovorenom roku u smislu odredaba člana 67. Općih uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga u vezi sa članom 144. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je naveo da dužnička docnja, pored dospjelosti i neispunjenja obaveze dužnika, zahtijeva i opomenu (pozivanje dužnika na ispunjenje obaveze), u skladu sa odredbama člana 324. stav 1. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001 526 od 26. maja 2009. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 687,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. augusta 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate (a ne od 8. jula 2004. godine kako je to tužitelj tražio), te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 60,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 67. stav 1. Općih uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga, na koji se pozvao prvostepeni sud, regulirano da povjerilačko-dužnički odnos između tužitelja i pretplatnika, u vezi sa pruženom uslugom, nastaje posljednjeg dana obračunskog perioda (posljednjeg dana u mjesecu), te da je pretplatnik dužan da u narednom roku od 15 dana plati račun za izvršenu uslugu. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 67. st. 2. i 3. Općih uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga regulirano dostavljanje pretplatničkog računa za pruženu uslugu pretplatniku, dok je st. 5. i 6. regulirano dostavljanje opomene pretplatniku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da posljedica neplaćanja računa u narednom roku od osam dana od dana izdavanja opomene ima sankciju privremeno isključenje, odnosno prestanak pretplatničkog odnosa. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, nedostavljanje opomene pretplatniku ne utječe na povjeriočevo pravo da traži ispunjenje obaveze u smislu člana 262. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 262. ZOO-a propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a da je dužnik dužan ispuniti obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u potpunosti zanemario odredbe člana 268. ZOO-a kojima je regulirana odgovornost zbog propuštanja obavještenja, a prema kojoj je apelant kao ugovorna strana odgovoran zbog propuštanja obavještavanja tužitelja o činjenicama koje su od utjecaja na njihov međusobni odnos (upućivanje apelanta u pritvorsku jedinicu i upućivanje na izdržavanje kazne zatvora). Naime, Kantonalni sud je ukazao da je zbog navedenih okolnosti apelant mogao tražiti privremeno isključenje, prestanak pretplatničkog odnosa, umanjenje pretplate ili mirovanje pretplatničkog odnosa shodno odredbama čl. 76. i 78. Općih uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga (koje su sastavni ugovora). Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant u toku prvostepenog postupka nije ponudio dokaze da je postupio u skladu sa citiranim odredbama Općih uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tužitelju, pored glavnog duga, pripada pravo na zakonske zatezne kamate shodno odredbama člana 277. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od 5. augusta 2005. godine (kao dana podnošenja tužbe), kada je apelant pao u docnju, a ne od 8. jula 2004. godine kako je to tužitelj tražio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljevu žalbu djelimično uvažio, te odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da tužitelj nije dostavio apelantu račune za navodno pružene usluge fiksne telefonije u spornom periodu. Osim toga, apelant navodi da je u spornom periodu bio u pritvoru, te da je zatim upućen na izdržavanje kazne zatvora, tako da objektivno nije mogao koristi usluge fiksne telefonije. Također, apelant navodi da nije mogao odjaviti pretplatnički broj, budući da se nalazio u pritvoru gdje je imao ograničenu mogućnost komuniciranja (samo sa braniocem i članovima uže porodice). Apelant traži naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 480,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku i dao razloge zašto je preinačio prvostepenu presudu, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović