Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/09 (R. S.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2145/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2145/09, rješavajući apelaciju Ramiza Solića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Solića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001550 od 12. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-97-000581 od 26. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Solić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, podnio je, 6. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001550 od 12. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000581 od 26. juna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 051-0-P-06-000 112 od 18. maja 2007. godine raskinut je ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 235/00 od 25. aprila 2000. godine zaključen između apelanta i D.D. „Tisovac“ Busovača (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Agencije za privatizaciju SBK/KSB (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zbog neprovodivosti istog, nastalih promjenjenih okolnosti po zaključenju ugovora zbog čega se ne može ostvariti svrha predmetnog ugovora (stav 1.). Tuženi su obavezani da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 12.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate tj. od 3. maja 2000. godine do 13. januara 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe iznos kamate od 10.517, 64 KM ili ukupan iznos od 23.467,64 KM, iznos od 24.050,00 KM u certifikatima sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate od 25. aprila 2000. godine do 13. januara 2006. godine iznos kamate od 19.512,15 KM ili ukupno iznos od 43.562,15 KM u certifikatima, te na ime izgubljene dobiti za period od 1. juna 2000. godine do 13. januara 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom ukupan iznos od 109.572,33 KM (prema nalazu vještaka), a od 13. januara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe na navedene iznose zakonsku zateznu kamatu do konačne isplate, te troškove postupka u iznosu od 3.965,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude tuženi su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 006-0-Gž-07-000 581 od 26. juna 2008. godine uvažio, presudu Općinskog suda preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim se raskida ugovor o kupoprodaji predmeta tendera broj 235/00 od 25. aprila 2000. godine zaključenog između apelanta i tuženih zbog neprovodivosti istog, nastalih promjenjenih okolnosti po zaključenju ugovora, zbog čega se ne može ostvariti svrha predmetnog ugovora. Apelant je dalje tražio da se tuženi obavežu da solidarno plate apelantu na ime naknade štete novčani iznos od 12.950,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate tj. 3. maja 2000. godine do 13. januara 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, iznos kamate od 10.517,64 KM ili ukupan iznos od 23.467,64 KM, iznos od 24.050,00 KM u certifikatima sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate od 25. aprila 2000. godine do 13. januara 2006. godine, iznos kamate 19.512,15 KM ili ukupno iznos od 43.562,15 KM u certifikatima, te na ime izgubljene dobiti za period od 1. juna 2000. godine do 13. januara 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom ukupan iznos od 109.572,33 KM (prema nalazu vještaka) od 13. januara 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe na navedene iznose, zakonsku zateznu kamatu do konačne isplate, te troškove postupka u iznosu od 3.965,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da naknadi prvotuženom troškove postupka u iznosu od 2.169,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. Apelant je protiv drugostepene presude podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-08-001550 od 12. maja 2009. godine, odbio. Odbijen je zahtjev prvotuženog da mu apelant naknadi troškove odgovora na reviziju u iznosu od 925,00 KM.

5. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koja je vezan Vrhovni sud proizlazi da su prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac 25. aprila 2000. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmeta tendera, broj ugovora 235/00 kojim je prvotuženi prodao apelantu poslovni prostor na parceli k.č. broj 351/1 i 352 iz pl. broj 1165/2 k.o. Kaćuni a što odgovara parceli starog premjera 597/2 k.o. Bukovci iz z.k. ul. broj 89, a koja u naravi čini poslovni prostor ukupne površine 400 m2 (ograđen prostor sa nadstrešnicom i administrativnim prostorom), da je apelant znao šta kupuje, da je isplatio prodajnu cijenu, da je 15. marta 2002. godine uveden u posjed kupljenog prostora, da je prvotuženi 19. aprila 2000. godine na istoj parceli prodao N.B. poslovni prostor ukupne površine 2.162 m2 (tri fizički odvojene cjeline-površina prodajnog magacinskog prostora 250m2) i da je nakon uvođenja u posjed apelanta došlo do spora između apelanta i drugog kupca nekretnina na istoj parceli (N.B.) oko prilaznog puta za kupljenje poslovne prostorije.

6. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja po mišljenju Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud primjenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za raskid predmetnog ugovora jer u skladu sa odredbom člana 133. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na kojoj je odredbi apelant zasnovao tužbeni zahtjev za raskid ugovora, nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti niti su ispunjeni uslovi za raskid ugovora po nekoj drugoj odredbi materijalnog prava. Istaknuto je da je apelant znao šta kupuje, te je pravilno uveden u posjed kupljenih nekretnina (izjava samog apelanta u predmetu Općinsnkog suda u Vitezu broj R-

32/02 na zapisnik od 11. juna 2002. godine) i u cjelosti je platio prodajnu cijenu. Nadalje je navedno da je odredbom člana 133. stav 1. ZOO propisano da ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati na snazi takav ugovorna kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtjevati da se ugovor raskine, a stavom 2, istog člana je propisano da se raskid ugovora ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

7. Vrhovni sud je naveo da je apelant u vrijeme zaključenja spornog ugovora znao da je N.B. na istoj parceli kupio poslovni prostor i bio je dužan uzeti u obzir okolnosti da se radi o jedinstvenoj parceli koju je u skladu sa zaključenim ugovorima trebalo cijepati na dio koji je on kupio i dio koji je kupio N.B., pa okolnost da je došlo do nesporazuma između njega i N.B. oko prilaznog puta za kupljeni poslovni prostor ne predstavlja okolnost kakvu ima u vidu odredba člana 133. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je utvrdio da je prvotuženi prodao apelantu i N.B. različite poslovne prostore pa je stoga neosnovan revizijski prigovor da je prvotuženi dva puta prodao isti poslovni prostor

8. Prema tome kako je nesporno da je predmetni ugovor od strane prvotuženog u cjelosti ispunjen tj. da je prvotuženi predao u posjed apelantu kupljeni poslovni prostor po nalaženju Vrhovnog suda nije ispunjen uslov za raskid ugovora u skladu sa odredbom člana 124. ZOO niti u skladu sa odredbom člana 510. ZOO (zbog pravnih nedostataka stvari). Također, po mišljenju Vrhovnog suda nije ispunjen uslov za raskid ugovora ni u skladu sa bilo kojom drugom odredbom materijalnog prava. S obzirom da tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži povrat onoga što je dato u ispunjenu ugovora i naknada štete zbog raskida ugovora zavisi o odluci o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora, koji je odbijen, Vrhovni sud je istakao da je pravilno postupio drugostepeni sud kada je i u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev.

9. Vrhovni sud je naveo da osnovano revizija ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primjenio odredbu člana 371. ZOO kada je zaključio da je zahtjev apelanta za raskid ugovora zastario. Apelant je zahtjev za raskid ugovora temeljio na promijenjenim okolnostima a ne na neispunjenu istog od strane prvotuženog koji je u cjelosti ispunio svoju ugovornu obavezu iz predmetnog ugovora. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji po mišljenju Vrhovnog suda ne mogu se primjeniti odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja nego je sud o zahtjevu za raskid ugovora mogao odlučiti samo sa stanovišta da li su u skladu sa članom 133. ZOO ispunjeni uslovi za raskid zbog promijenjenih okolnosti ili su se na osnovu činjenica utvrđenih u postupku stekli uslovi za raskid po nekoj drugoj odredbi materijalnog prava. Međutim po mišljenju Vrhovnog suda navedeni propust drugostepenog suda nije uticao na pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom da nisu ispunjeni uslovi za raskid ni sa stanovišta odredbe člana 133. ZOO niti sa stanovišta neke druge odredbe materijalnog parava pa je to bilo dovoljno za odbijanje tužbenog zahtjeva.

10. Također po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev pa stoga ne stoji ni ovaj revizijski razlog. Istaknuto je da je Vrhovni sud cijenio i ostale revizijske navode ali pošto nisu od odlučnog značaja nije ih posebno obrazlagao s tim da nije cijenio navode koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da je Kantonalni sud bez otvaranja glavne rasprave utvrdio novo činjenično stanje iako prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) to nije mogao.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Suprotno apelantovim navodima Kantonalni sud nije utvrđivao novo činjenično stanje već je u sjednici vijeća ocjenom priložene dokumentacije i nespornih navoda stranaka, a što je cijenio i prvostepeni sud, došao do zaključka da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/09 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio