Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/09 («Baran commerce» d.o.o. Grude)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2149/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2149/09, rješavajući apelaciju «Baran commerce» d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Baran commerce» d.o.o. Grude podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000134 od 26. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-

07-000 070 od 6. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Ps-07-000 025 od 13. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Baran commerce» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Grudama, koga zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000134 od 26. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-

Pž-07-000 070 od 6. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps-07-000 025 od 13. jula 2007. godine. Apelant je u apelaciji zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio postupak izvršenja do donošenja konačne odluke u ovom predmetu. Podneskom od 27. februara 2012. godine apelant je dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-Ps-07-000 025 od 13. jula 2007. godine apelant je obavezan da tužitelju «Fruteksu» d.o.o. Čelić u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 45.530,81 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i to na način bliže preciziran u izreci presude, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.327,00 KM. U obrazloženju je navedeno da su tokom postupka provedeni dokazi saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika na okolnosti preuzimanja robe, stanja firme, izmirenja obaveza putem kompenzacije i valjanosti finansijske dokumentacije, uvidom i čitanjem računa, narudžbenica, otpremnica, kao i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijake struke, te saslušanjem vještaka na ročištu. Općinski sud je provedene dokaze ocijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti.

3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je iskaz apelantovog zakonskog zastupnika, koji je u svom iskazu u cijelosti osporio direktno poslovanje sa tužiteljem, te osporio i potpis na predmetnim narudžbenicama i negirao da je robu naručio i primio, ocijenjen kao subjektivan i usmjeren na izbjegavanje obaveze. Ovo stoga što je apelant u odgovoru na tužbu tvrdio da tužitelju ne duguje ništa, jer je poslovni odnos koji je postojao između njih okončan kompenzacijom, a on se odnosio na isporuku šećera od tužitelja koji je apelant koristio u proizvodnji sokova. Osim toga, Općinski sud je i apelantove tvrdnje da nije zaprimio tužbu i da samim tim nije mogao poduzeti nikakve mjere radi zloupotrebe pečata ocijenio neutemeljenim.

4. Prema ocjeni Općinskog suda, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka finansijske struke vidljivo je da je tužitelj izdao račune po otpremljenoj robi u ukupnom iznosu od 45.530,81 KM uz koje se nalaze i apelantove narudžbenice, te otpremnice na kojima se nalaze potpisi vozača i primaoca robe. Općinski sud je naveo da je prilikom saslušanja vještak ostao pri svom nalazu i mišljenju, te da je, nakon uvida u ovjerenu finansijsku dokumentaciju iz spisa, utvrdio da je jednaka finansijskoj dokumentaciji na temelju koje su urađeni nalazi i mišljenje. Obrazlažući svoj nalaz i mišljenje, vještak je još istakao da finansijska dokumentacija koja mu je prezentirana na uvid i temeljem koje je nalaz i sačinjen, prije svega predmetne narudžbenice, imaju apelantov potpis i pečat a na otpremnicama se nalazi potpis osobe koja je izdala robu, potpis osobe koja je robu primila, ime i potpis vozača, te podaci o vozilu. Općinski sud je naveo da je apelant na ovakav nalaz i mišljenje prigovorio, ocijenivši ga paušalnim i suprotnim pravilima nauke i struke, a sve zbog toga što je, prema apelantovoj ocjeni, vještak samo mehanički citirao finansijsku dokumentaciju iz spisa, te da nije odgovorio na pitanja koja se odnose na prijem robe. Suprotno apelantovom prigovoru, Općinski sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio kao stručne i objektivne, ocjenjujući da su sačinjeni u skladu sa pravilima nauke i struke. Prvostepeni sud je apelantove prigovore da robu nije naručio, da zakonski zastupnik nije potpisao narudžbenice, da mu roba nije isporučena, te da su računi fiktivni ocijenio neutemeljenim, jer apelant nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio prigovore. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da je nakon uvida u narudžbenice na nesumnjiv način utvrđeno da je svaka potpisana i ovjerena apelantovim pečatom, koje su putem faksa dostavljene tužitelju prije datuma izlaza robe i izdavanja računa, a da su, sa druge strane, otpremnice uredno popunjene na kojima je jasno navedeno kome se roba upućuje, ko robu izdaje, a ko je prima, tako da je na svakoj otpremnici navedeno vozilo, te ime i potpis vozača.

5. Općinski sud je na temelju svih provedenih dokaza nesporno utvrdio da postoji potraživanje tužitelja prema apelantu u iznosu od 45.530,00 KM, da je potraživanje dospjelo i da nije isplaćeno, pa je, u skladu sa navedenim, primjenom odredbe člana 516. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulirana obaveza kupca na isplatu cijene, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i apelanta obavezao na isplatu.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Pž-07-000 070 od 6. novembra 2007. godine žalbu odbio, te u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu uz istovremeno odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu. Kantonalni sud je, ispitujući osporenu presudu u granicama propisanim odredbom člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke, te donio na zakonu utemeljenu odluku za što je dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. U obrazloženju je istaknuto da je, nasuprot neutemeljenim navodima žalbe, prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 45.530,81 KM, da je potraživanje dospjelo i da ga apelant nije isplatio. Kantonalni sud je istakao da je iz pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja vidljivo da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu, a što je u odgovoru na tužbu apelant i potvrdio, te u kom je istakao da tužitelju ne duguje ništa, jer je poslovni odnos koji je postojao između stranaka završen kompenzacijom. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio finansijsku dokumentaciju za koju apelant tvrdi da je falsifikovana zbog toga što se radi o ovjerenim kopijama, za koju je i finansijski vještak potvrdio da je identična sa dokumentacijom na temelju koje su urađeni nalaz i mišljenje. Kantonalni sud je, na kraju, istakao da ispitujući prvostepenu presudu nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se ona pobija žalbom, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000134 od 26. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju je istaknuto da su nižestepeni sudovi obavezali apelanta da isplati traženi iznos duga po računima za isporučenu robu na temelju provedenih dokaza, i to pismene dokumentacije u spisu i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa tako i prigovor na vjerodostojnost finansijske dokumentacije koji apelant ponavlja i u reviziji, tako da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. a u vezi sa članom 231. ZPP. U vezi sa ovim prigovorom, Vrhovni sud je istakao da činjenica da tužitelj nije dostavio originalnu dokumentaciju, te da je priložio fotokopije koje su naknadno ovjerene ne znači da se takve isprave ne mogu smatrati vjerodostojnim. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je priložene isprave pravilno ocijenio, u skladu sa odredbama člana 335. stav 3. ZPP i člana 8. ZPP, a o tom žalbenom prigovoru se drugostepeni sud izjasnio u pobijanoj presudi. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbu člana 516. ZOO, obavezavši apelanta, kao kupca, da isplati tužitelju cijenu kupljene robe, pa iz navedenih razloga taj sud smatra da revizija nije osnovana.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se iscrpno opisuje tok postupka i citiraju dijelovi obrazloženja iz osporenih presuda koji su apelantu sporni. U apelaciji se opširno obrazlaže kako su sudovi izvodili pogrešne i proizvoljne zaključke, proizvoljno primjenjivali odredbe procesnog prava, te proizvoljno ocijenili dokaze, što je sve rezultiralo donošenjem osporenih odluka. Suština apelantovih prigovora se odnosi na dokaze na temelju kojih su donesene osporene odluke. Apelant naglašava da se osporene odluke nisu smjele donijeti na temelju ovjerenih fotokopija. Prema odredbi člana 7. ZPP, stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojim temelje svoj zahtjev, te izvesti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, pa apelant smatra da je tužitelj morao dokazati odlučne činjenice. Pošto to nije učinio, sud je morao uzeti da te činjenice ne postoje, ta na osnovu toga donijeti odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja. Proizvoljnost zaključka drugostepenog suda se ogleda u tome što se taj sud, umjesto pozivanja na dokaze, poziva na navode iz odgovora na tužbu u kom je navedeno da su parnične stranke ranije bile u poslovnom odnosu i da je apelant svoje obaveze prema tužitelju izmirio putem kompenzacije. Međutim, na ročištu je apelantov zastupnik istaknuo da između parničnih stranaka nije postojao direktan poslovni odnos, niti je bilo direktnih kompenzacija, pa je, prema apelantovoj ocjeni, iz navedenog jasno da parnične stranke nikada nisu bile u direktnom poslovnom odnosu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud primjećuje da se suština apelacionih navoda odnosi na to da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, proizvoljno primjenjivali odredbe procesnog prava, te proizvoljno izvodili zaključke, ukazujući na nevaljanost dokaza na kojima se temelje osporene presude, jer apelant smatra da ovjerene fotokopije nisu valjani dokazi.

12. U vezi sa apelacionim prigovorom kojim se ukazuje na proizvoljnost kojom su sudovi ocijenili dokaze, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

13. Dalje, u vezi sa prigovorom da su sudovi izvodili proizvoljne zaključke i proizvoljno primjenjivali odredbe ZPP, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud uvidom u materijalne dokaze (račune, narudžbenice i otpremnice), te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kojem je poklonio punu vjeru, na nesumnjiv način utvrdio da postoji dospjelo potraživanje tužitelja prema apelantu koje nije isplaćeno, pa je taj sud obavezao apelanta na isplatu duga. Sve navedeno jasno proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude koje ni u jednom dijelu nije ni proizvoljno, ni neargumentovano, a koje su kao pravilno i zakonito ocijenili i Kantonalni i Vrhovni sud. U vezi sa apelantovim prigovorom da sudovi nisu mogli prihvatiti ovjerene kopije kao valjan dokaz, Ustavni sud podsjeća da je upravo novi ZPP (član 335) prihvatio praksu da se isprava može podnijeti i kao fotokopija, jer ovjereni prijepis ili fotokopija imaju snagu isprave podnesene u izvorniku, pa je ovaj prigovor očigledno proizvoljan i neutemeljen. Ustavni sud primjećuje da apelant, zapravo, ponavlja prigovore koje je iznosio u žalbenom i revizionom postupku, o čemu su se i Vrhovni i Kantonalni sud jasno i određeno izjasnili u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelacionim navodima, a koja obrazloženja Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/09 («Baran commerce» d.o.o. Grude) | Sudska praksa | Aktio