Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2158/09 (Fabrika glinice „Birač“ AD Zvornik)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2158/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2158/09, rješavajući apelaciju Fabrike glinice «Birač» AD Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Fabrike glinice «Birač» AD Zvornik podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-09-000 063 od 4. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-Dn-09-000053 od 12. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fabrika glinice «Birač» AD Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) podnijela je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-
09-000 063 od 4. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0-Dn-09-000053 od 12. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 083-0-Dn-09-000053 od 12. februara 2009. godine, donesenom u zemljišnoknjižnom predmetu predlagača Raje Okilja, sin Žarka, iz Karakaja (u daljnjem tekstu: predlagač), radi uknjižbe prava svojine, na osnovu člana 31 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) i Rješenja SO Zvornik broj 01-022-167/08 od 29. septembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: rješenje SO Zvornik), dozvoljen je otpis parcele k.č. broj 3279/2 «Dunavac», njiva u površini od 765 m² iz A lista zk. uloška broj 835 k.o. Zvornik, svojina «državna imovina sa 1/1 i pravom korišćenja - Energoinvest Sarajevo, tvornica «Birač» Zvornik, sa 1/1» i upis u A list novog zk. uloška broj 2082 iste k.o. sa uknjižbom prava svojine u koloni upisa B lista novog uloška u korist predlagača sa 1/1.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je 12. februara 2009. godine zemljišnoknjižna kancelarija primila zahtjev predlagača za uknjižbu prava svojine na nepokretnostima, na osnovu rješenja SO Zvornik. Dalje, Osnovni sud je naveo da je, postupajući po podnesenom prijedlogu, izvršio uvid u zemljišne knjige, te da je utvrdio da podaci o nepokretnostima odgovaraju podacima iz dostavljenog rješenja. Stoga je Osnovni sud, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, na osnovu člana 43 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama, odlučio kao u izreci rješenja.
4. Rešenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-09-000 063 od 4. maja 2009. godine odbijena ja kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da, nakon što je ispitao ožalbeno rješenje u cijelosti u granicama razloga navedenih u apelantovoj žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na primjenu odredbi Zakona o zemljišnim knjigama i na povredu odredbi parničnog postupka, koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, u cijelosti prihvata činjenično i pravno utvrđenje ožalbenog rješenja. Naime, Okružni sud je istakao da je utvrdio da je predlagač svoj prijedlog utemeljio na rješenju SO Zvornik, koje je postalo pravosnažno 11. novembra 2008. godine. Dalje, Okružni sud je naveo da je članom 3 Zakona o zemljišnim knjigama propisano da se uz zahtjev za upis u zemljišnu knjigu treba priložiti i dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev zasniva. Dalje, da je članom 28 stav 1 tog zakona propisano da se u zemljišnu knjigu upisuje i pravo svojine a da je članom 42 propisano da kod provjere zahtjeva za upis nadležni zk. referent ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi. Pored toga, navedeno je da je članom 33 Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima propisano da se zahtjevom kojim se traži upis u zemljišne knjige smatraju i pravosnažne odluke sudova, upravnih i drugih organa.
5. Prema navodima Okružnog suda, Osnovni sud je u konkretnom slučaju, postupajući po relevantnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, utvrdio da je predlagač svoj prijedlog za upis prava svojine na nepokretnosti pobliže označenoj u izreci ožalbenog rješenja, koja je upisana kao državna svojina sa pravom korišćenja u apelantovu korist, zasnovao na rješenju SO Zvornik, koje je postalo pravosnažno 11. novembra 2008. godine, te je samim tim utvrdio i da su ispunjeni predviđeni uslovi za upis prava svojine u njegovu korist. Takođe, Okružni sud je istakao, u pogledu apelantovih navoda da rješenje SO Zvornik nije postalo pravosnažno, da iz pismenog priloga navedenog rješenja SO Zvornik, a koje je prilog predmetnog spisa, slijedi da je na njega stavljen pečat pravosnažnosti sa datumom pravosnažnosti 11. novembra 2008. godine, što ga je učinilo podobnim za donošenje ožalbenog rješenja a apelantovu žalbu neosnovanom. Dalje, Okružni sud je naveo da o drugim apelantovim navodima nije raspravljao, budući da ti navodi, prema stavu Okružnog suda, nisu bitni za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su mu povrijeđena prava u upravnom i sudskom postupku. Naime, apelant ističe da je protiv rješenja SO Zvornik pokrenuo upravni spor, te da, samim tim, rješenje SO Zvornik, na osnovu kog je izvršen sporni upis u zemljišne knjige, nije moglo biti pravosnažno. Apelant tvrdi da je Osnovni sud pogrešno primijenio pravo a naročito odredbu člana 13 Zakona o opštem upravnom postupku, kojim je propisano da se pravosnažnim rješenjem smatra ono rješenje protiv kog nije moguće voditi upravni spor. Dalje, apelant ističe da je Okružni sud pitanja koja je apelant postavio u žalbi riješio na način da je citirao propise i potvrdio činjenice koje Osnovni sud nije pravilno utvrdio. Apelant navodi dalje da i ako se Osnovni sud pouzdao u klauzulu pravosnažnosti (mada je on tužbu kojom je pokrenuo upravni spor predao putem tog suda), to je Okružni sud u svakom slučaju, rješavajući njegovu žalbu, bio obavezan da utvrdi ove materijalne uslove. Apelant navodi da rješenje SO Zvornik nije moglo biti pravosnažno sa danom kada je na njega stavljen pečat pravosnažnosti budući da je on podnio tužbu protiv tog rješenja i na tu okolnost je ukazao Okružnom sudu u podnesenoj žalbi. Apelant ističe da tu činjenicu Okružni sud nije provjeravao, te je na taj način učinjena povreda postupka jer je rješenje zasnovano na nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju.
7. U odgovoru na apelaciju predlagač je istakao da je predmetno zemljište dobio na osnovu Rješenja Izvršnog odbora Skupštine opštine Zvornik broj 02-475-57-159/98 od 29. marta 1998. godine kao neizgrađeno građevinsko zemljište, za izgradnju stambeno-porodičnog objekta, u koji je, nakon izgradnje, uselio sa porodicom 2002. godine. Takođe, predlagač je naveo da je od Okružnog suda 13. aprila 2009. godine dobio Presudu broj 12 0 U 000464 08 U od 6. aprila 2009. godine, kojom je apelantova tužba u upravnom sporu protiv rješenja SO Zvornik odbijena kao neosnovana, a rješenje o utvrđivanju prava svojine u korist apelanta doneseno od SO Zvornik potvrđeno, te je Ustavnom sudu, u prilogu odgovora, dostavio navedenu presudu.
8. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Provjera zahtjeva za upis.
Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje: (1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, (2) da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, (3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o udovoljavanju zahtjevu predlagača za upis uz pozivanje na relevantnu odredbu člana 42 Zakona o zemljišnim knjigama kojom je propisana da u postupku upisa u zemljišnu knjigu zemljišnoknjižni referent ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz činjenica predmeta nesporno je utvrđeno da je rješenje SO Zvornik na osnovu kog je dozvoljen upis u zemljišne knjige upotpunjeno klauzulom pravosnažnosti, iz čega proizilazi da je, imajući u vidu odredbe člana 33 Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima, navedeno rješenje dostavljeno u propisanoj formi, zbog čega zemljišnoknjižni referent u postupku upisa nije mogao ocijeniti apelantove navode vezane za upravni postupak u smislu da predmetno rješenje nije pravosnažno. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Pored toga, Ustavni sud primjećuje, a vezano za apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje u upravnom postupku, da je apelant nakon okončanja tog postupka i prijema odluke Okružnog suda u upravnom sporu protiv rješenja SO Zvornik, budući da je taj spor okončan Presudom broj 12 0 U 000464 08 U od 6. aprila 2009. godine, ukoliko je bio nezadovoljan sa donesenom odlukom, imao mogućnost da Ustavnom sudu podnese apelaciju povodom koje bi Ustavni sud ispitao eventualne nepravilnosti vezane za rješenje SO Zvornik.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović