Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/09 (R. H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Nematerijalna šteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2205/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2205/09, rješavajući apelaciju Ramiza Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Husića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000187 od 10. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001 404 od 29.
novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 2312/03 od 19. juna 2007. godine, u odnosu na čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Husića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000187 od 10. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001 404 od 29.
novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 2312/03 od 19. juna 2007. godine, u odnosu na čl. 7, 8. i 10.
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 11. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000187 od 10. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 001 404 od 29. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2312/03 od 19. juna 2007. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Presudom Općinskog suda broj P-2312/03 od 19. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao apelantov poslodavac i „Sarajevo-osiguranje“ d.d., Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da mu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 12.880,00 KM, od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.380,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.500,00 KM, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 5.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 30. septembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao zaposlenik prvotuženog 27. aprila 2001. godine povrijeđen na putu prema poslu i to tako što je krećući se prema autobuskom stajalištu gdje je bio organiziran prijevoz iznenada prema njemu naišlo nepoznato vozilo velikom brzinom, te da je apelant, s ciljem da izbjegne to vozilo, skočio u jarak i tako povrijedio skočni zglob. Navedeno je da je prema nalazu vještaka ortopeda apelant tom prilikom zadobio uganuće desnog skočnog zgloba, a ta se povreda, prema mišljenju navedenog vještaka, kvalificira kao laka tjelesna povreda i da kod apelanta usljed navedene povrede postoji trajni invaliditet u procentu od 3%.
5. Dalje je Općinski sud utvrdio da je prvotuženi sa drugotuženim zaključio kolektivni ugovor o osiguranju lica (svojih zaposlenika) od posljedica nesretnog slučaja. Tim ugovorom je predviđeno da će drugotuženi izmiriti štetu koja nastane u slučaju povrede na radu, ako je došlo do trajnog invaliditeta sa osiguranom sumom od 12.500,00 KM. Navedeno je da pretrpljeni bolovi i strah kao vid štete nisu bili obuhvaćeni tim ugovorom. Dalje je navedeno da je po tom osnovu drugotuženi u vansudskom postupku apelantu isplatio na ime umanjenja životne aktivnosti od 3% iznos od 375,00 KM, budući da je osigurana suma za trajni invaliditet bila ugovorena u iznosu od 12.500,00 KM. Također, sud je naveo da iz prijave o apelantovoj nesreći na poslu proizlazi da je do apelantove povrede došlo zbog njegove nepažnje.
6. Dalje, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 23. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), na kojoj je apelant zasnovao tužbeni zahtjev. Navedeno je da je tom odredbom propisano da se povredom na radu smatra povreda prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili hemijskim djelovanjem, kao i povreda prouzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjima tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma ako je takva povreda uzročno vezana za vršenje poslova radnog mjesta, dok se prema stavu 2. ovog člana povredom na radu smatra i povreda prouzrokovana na način iz stava 1. ovog člana koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada i obratno. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom poslodavac odgovara po općim propisima obligacionog prava. Za povredu na radu, nastalu na način na koji je apelant povrijeđen, prvotuženi kao poslodavac bi odgovarao u slučaju postojanja uzročne veze između povređivanja apelanta i odgovornosti prvotuženog kao poslodavca u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naveo da, budući da je uzrok apelantovog pada u jarak nalet nepoznatog vozila, to se ne može dovesti u vezu sa odgovornosti prvotuženog kao poslodavca, zbog čega prvotuženi kao poslodavac ne odgovara za štetu koju trpi apelant. Stoga je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u cijelosti odbio kao neosnovan.
7. Općinski sud je istakao da je nesporno da je drugotuženi apelantu ispatio iznos od 375,00 KM, za utvrđeni invaliditet u procentu od 3%. Stoga je, prema stavu Općinskog suda, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za umanjenje životne aktivnosti, jer je taj iznos drugotuženi već izmirilo apelantu po osnovu kolektivnog osiguranja. Naime, Općinski sud je istakao da, s obzirom na to da prema polici osiguranja nije predviđeno obeštećenje za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, to je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev prema drugotuženom, kako za umanjenje životne aktivnosti, tako i za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je osnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao drugotuženi, pa je, stoga, odbijen i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-001 404 od 29. novembra 2007.
godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio osporenu presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, i prema stavu Kantonalnog suda, koji se također pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava (član 1. Zakona o PIO-u, član 85. ZOR-a, čl. 154, 173. i
174. ZOO-a), budući da u konkretnom slučaju ne postoji uzročna veza između tjelesne povrede koju je apelant zadobio prilikom pada u kanal na putu prema poslu i radnje koja bi ukazivala na odgovornost prvotuženog kao poslodavca, to je iz tih razloga i neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u odnosu na prvotuženog, jer je uzrok apelantovog pada u jarak nailazak nepoznatog vozila koje mu je dolazilo u susret, a taj uzrok se ne može dovesti u vezu sa odgovornošću prvotuženog ni po jednom od osnova iz člana 154. ZOO-a, zbog čega, i prema stavu Kantonalnog suda, prvotuženi ne odgovara za pričinjenu štetu.
9. Pored toga, Kantonalni sud je naglasio da je drugotuženi po osnovu zaključene police o kolektivnom osiguranju preuzeo obavezu isplate osigurane sume u predviđenim slučajevima a da pretrpljeni strah, fizički bolovi i umanjenja životne aktivnosti nisu bili pokriveni ovim osiguranjem, a što sve pravilno zaključuje i prvostepeni sud u razlozima pobijane odluke. Također, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke imao u vidu njegovu medicinsku dokumentaciju. Navedeno je da je prilikom obavljanja medicinskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari sva medicinska dokumentacija bila predočena vještaku, a ona u krajnjem nije ni od utjecaja, kada apelant nije dokazao osnov građanskopravne odgovornosti u odnosu na oba tužena u ovoj pravnoj stvari. Također, Kantonalni sud je istakao i da su sasvim irelevantni žalbeni navodi kojim apelant ističe da je po osnovu nesreće na poslu koristio bolovanje.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000187 od 10. marta 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zbog nedostatka pasivne legitimacije tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i drugotuženog odbili. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, članom 85. ZOR-a je propisano da za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom poslodavac odgovara po općim propisima obligacionog prava, a koji su sadržani u odredbi člana 154. ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da je i članom 173. ZOO-a propisano da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako dokaže da one nisu bile uzrok štete. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđene činjenice da je apelant svojom nepažnjom zadobio povredu noge na putu prema poslu, Vrhovni sud je istakao da je i prema njegovom zaključku pravilan zaključak nižestepenih sudova da se uzrok apelantovog pada ne može dovesti u vezu sa odgovornošću prvotuženog ni po jednom osnovu iz člana 154. ZOO-a, a niti je uzrok štete bila opasna stvar, odnosno opasna djelatnost prvotuženog iz člana 173. ZOO-a. Isto tako, kako je dalje naveo Vrhovni sud, i u odnosu na drugotuženog, kod utvrđenih činjenica da je apelant obeštećen u cijelosti iz osnova ugovornog odnosa-kolektivnog osiguranja za slučaj nezgode, a da po polici osiguranja prvotuženi i drugotuženi nisu ugovorili naknadu i za pretrpljene bolove i strah, već samo trajni invaliditet, to su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu kad su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog.
11. Također, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna i odluka nižestepenih sudova u odnosu na tumačenja odredbe člana 23. Zakona o PIO-u iz razloga što se nesreća na poslu koju radnik pretrpi na putu prema poslu ne poistovjećuje sa štetom koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom u smislu odredbe člana 85. ZOR-a. Navedeno iz razloga što u tom slučaju postoji veza sa radom samo utoliko što apelant da bi izvršio svoj posao mora preći određeni put koji nesporno predstavlja gradsku javnu površinu. Na tom putu, međutim, tehnološki proces koji obavlja prvotuženi nema nikakvog utjecaja na sigurnost ili nesigurnost radnika, kao ni sigurnost uvjeta prometa, pa prema tome otpada osnov odgovornosti za štetu koju je na putu prema poslu radnik/apelant pretrpio, a što su nižestepeni sudovi pravilno zaključili.
12. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka. Apelant u veoma obimnoj apelaciji navodi hronologiju postupanja redovnih sudova, te citira određene dijelove iz obrazloženja donesenih odluka. Dalje, apelant ističe da je u toku redovnog postupka Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da na njega nije pravilno primijenio materijalno pravo. Također, apelant navodi da potom ni Kantonalni ni Vrhovni sud na konkretni slučaj nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o PIO-u, ZOO-a i ZOR-a. U suštini, apelant iznosi svoju argumentaciju na koji način su redovni sudovi trebali primijeniti materijalno pravo budući da je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da je kod njega „stečeno umanjenje opće životne sposobnosti od 3% trajnog invaliditeta“, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja dovoljan pravni osnov za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
a)Dopustivost prima facie
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za donesene odluke, kao i primjenu relevantnih odredbi Zakona o PIO-u, ZOR-a i ZOO-a, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Dalje, Ustavni sud naročito ukazuje da su na sve prigovore koji su istaknuti u apelaciji dati odgovori u redovnom sudskom postupku, te da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama razmotrili sve apelantove navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
b)Dopustivost ratione materiae
18. Također, apelant se žali i na povredu prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ratione materiae nedopuštena u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović