Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/09 (N. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2235/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2235/09, rješavajući apelaciju Nedeljka Jovetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/98 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Jovetića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000836 09 Gž 2 od 17. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000834 08 P od 30. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Jovetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 10. jula 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000836 09 Gž 2 od 17. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000836 08 P od 30. aprila 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih rješenja.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-2235/09 od 20. aprila 2011. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 000836 08 P od 30. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev Svete Kovačevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u posljednjem i mirnom faktičkom posjedu prava služnosti puta, prolaza pješice, kolima i drugim prevoznim sredstvima na mjestu gdje graniči parcela tužitelja i apelanta, na način što je na sredini makadamskog puta ukopao drveni stub visine dva metra na koji je na drvenoj tabli ispisao natpis «Stop». Zatim je utvrđeno da je apelant širinom puta od četiri metra postavio dva drvena stuba preko kojih je postavio drvenu ogradu i na taj način onemogućio tužitelja i članove njegove porodice da prolazi tim putem do svoje kuće, te da je nastavio kontinuirano smetanje posjeda iskopavanjem kanala i postavljanjem betonskih stubova, zbog čega je apelantu naloženo da u roku od 48 sati uspostavi pređašnje stanje na navedenom putu (oznake katastarskih čestica navedene u izreci rješenja) tako što će sa tog dijela puta ukloniti sve navedene prepreke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je među strankama nesporno da je apelant 14. aprila 2008. godine na dijelu puta opisanom u izreci rješenja postavio stub sa natpisom «Stop» a zatim postavio još četiri stuba i ogradu. Sporno je, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, da li je tužitelj bio u posjedu spornog puta u periodu od 25. februara do 14. aprila 2008. godine i da li je tužba blagovremeno podnesena. Na te okolnosti, Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka i utvrdio da je tužitelj bio u posjedu služnosti spornog puta unazad 30 godina, pa tako i u spornom periodu. Kako je nesporna činjenica da je apelant postavio sve prepreke koje su pobliže opisane u izreci rješenja te da je tužitelj bio u posjedu spornog puta, Osnovni sud je utvrdio da je tužba blagovremeno podnesena i da je apelant omeo tužitelja u posjedu prava služnosti spornog puta, zbog čega mu je naloženo da uspostavi pređašnje stanje.
4. Okružni sud je rješenjem broj 87 0 P 000836 09 Gž 2 od 17. juna 2009. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je obrazlažući neosnovanost apelantove žalbe istakao da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su predlagale parnične stranke na osnovu kojih su potpuno raspravljene sve pravno relevantne činjenice. Naime, kako je dalje navedeno, suština spora u parnicama radi smetanja posjeda sastoji se u utvrđenju da li je tužitelj bio u faktičkom posjedu određene stvari ili prava, da li ga je tuženi (konkretno apelant) smetao i da li je tužba podnesena u zakonom propisanom roku. Pri tome se, kako je dalje navedeno, ne raspravlja o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, shodno odredbama čl. 75., 77. i 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je pravilno i potpuno raspravio sve pravno-relevantne činjenice, te je na osnovu iskaza tužitelja salušanog u svojstvu parnične stranke i iskaza saslušanih svjedoka N.N. i M.K. utvrdio da je apelant počinio čin smetanja posjeda tužitelju. Okružni sud je zaključio da žalbeni razlozi apelanta nisu osnovani te da ne postoje nedostaci suđenja na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je prvostepeno rješenje u cijelosti potvrđeno.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnim zaključkom redovnih sudova koji su čin smetanja posjeda poistovjetili sa tužiteljevim zadnjim mirnim posjedom, što po njegovom mišljenju nije tačno. Pored toga, apelant smatra da sudovi nisu postupili pravilno jer su teret dokazivanja negativnih činjenica prebacili na njega umjesto na tužitelja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Imajući u vidu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući o žalbi apelanta, žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Odbijajući žalbu apelanta, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo za koje je u obrazloženju dao potpune, jasne i argumentovane razloge. S obzirom da je predmet raspravljanja ove tužbe posljednji faktički posjed i čin smetanja posjeda te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu posjeda i savjesnosti posjednika, neosnovano je pozivanje apelanta da su sudovi teret dokazivanja negativnih činjenica prebacili na njega umjesto na tužitelja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović