Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/09 (A. M.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2238/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2238/09, rješavajući apelaciju Anđelka Mitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Mitrića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Rev 08 000034 od 28. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž 1734/05 od 2. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P 244/05 od 26. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelko Mitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beočina, podnio je 10. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj broj 070-0-
Rev-08-000034 od 28. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1734/05 od 2 oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-244/05 od 26. augusta 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv «Tabaci comerca» d.o.o. za usluge i promet Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) radi otklanjanaja nedostataka. Općinski sud je presudom broj P-
244/05 od 26. augusta 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da na njegovoj porodičnoj kući u selu Mičijevići otkloni nedostatke koji su se pojavili nakon primopredaje objekta kao i one koji ugrožavaju stabilnost i solidnost objekta u obimu i vrsti, te da se tuženi ove obaveze može osloboditi isplatom protuvrijednosti u ukupnom iznosu od 14.971,05 KM (u izreci pojedninačno precizirana naknada prema vrsti štete). U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je tuženi prema ugovoru o izgradnji od 14. aprila 2000. godine bio izvođač radova na objektu apelanta i da je primopredaja objekta izvršena 17. jula 2000. godine. Apelant je tokom postupka isticao, kako je dalje navedeno, da izvedeni radovi na rekonstrukciji njegovog objekta nisu urađeni prema projektnoj dokumantaciji i predračunu radova, da postoje nedostaci u izvođenju radova i da stoga njegov objekat nije siguran za stanovanje. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelant je u iskazu datom u svojstvu parnične stranke naveo da je u vrijeme izvođenja radova zahtijevao da se uradi tlačna ploča, da ona nije urađena ni prilikom primopredaje objekta, da je potpisao zapisnik o primopredaji te da o nedostacima do podnošenja tužbe nije nikoga obavještavao. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da apelant u roku koji je bio predviđen tripartitskim ugovorom zaključenim između CRIC-NGO (nevladina organizcija iz Italije) kao poslodavca i tuženog kao izvođača radova, nije u roku od šest mjeseci od kada je nedostatak ustanovljen obavijestio tuženog, kako je propisano u odredbi člana 645. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO), nego je to učinio tek podnošenjem tužbe. Osim toga, apelant nije otpočeo sa korištenjem objekta niti je od primopredaje pa do podnošenja tužbe iskazao namjeru da koristi objekat, a tvrdnju da od primopredaje pa do 22. aprila 2003. godine plaća stanarinu u iznosu od 150,00 KM nije dokazao, zbog čega je izgubio pravo na sudsku zaštitu pa je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1734/05 od 2. oktobra 2007. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju ove presude je nevedeno da žalba nije osnovana jer je zaključenim ugovorom o građenju između CRIC-NGO kao poslodavca i tuženog kao izvođača radova od 14. aprila 2000. godine tuženi preuzeo određene ugovorne obaveze prema poslodavcu, između ostalog i garanciju na izvedene radove za period od 365 dana počev od dana tehničkog prijema od strane poslodavca. Poslodavac je od tuženog kao izvođača preuzeo objekat apelanta, bez primjedbi. Iz sadržaja sporazuma o primopredaji od 17. jula 2000. godine zaključenog između apelanta i poslodavca također proizilazi da ni apelant nije imao primjedbi prilikom preuzimanja svog obnovljenog objekta. Budući da apelant prije podnošenja tužbe 22. jula 2002. godine nije obavještavao ni naručioca ni izvođača, u konkretnom slučaju tuženog, o uočenim nedostacima, Kantonalni sud smatra da je izgubio pravo da to zahtijeva po proteku dvije godine. Svoje zakonsko pravo mogao je ostvariti kako je dalje zaključeno samo da je blagovremeno izvršio obavještavanje u roku od šest mjeseci od kada je nedostatak ustanovio a kako to nije učinio u prekluzivnom roku izgubio je pravo na ostvarenje sudske zaštite.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070 0 Rev 08 000034 od 28. aprila 2009. godine reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da je pravilan stav prema kojem je apelant izgubio pravo da zahtijeva sudsku zaštitu budući da o uočenim nedostacima nije obavijestio ni naručioca posla ni izvođača radova odnosno tuženog u smislu odredbe člana 645. stav 1. ZOO.
5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, osnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navedene povrede prava apelant dovodi u vezu sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Smatra da su se sudovi neopravdano pozvali na sadržaj sporazuma o priopredaji od 17. jula 2000. godine iz kojeg su izveli pogrešan zaključak prema kojem on nije imao primjedbi prilikom primopredaje, a nakon toga je izgubio pravo na sudsku zaštitu. Povredu prava na dom vidi u činjenici što njegova kuća nije sigurna za stanovanje zbog čega i dalje boravi izvan nje i plaća drugi iznajmljeni stan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP1 56/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, u pogledu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Činjenično stanje i primjenu materijalnog prava potvrdili su Kantonalni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku o reviziji, jer zahtjev apelanta za otklanjanje nedostataka na objektu ili naknadu štete zbog neotklanjanja nedostataka ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe člana 645. stav 1. ZOO prema kojoj je sticalac dužan obavijestiti izviđača ili naručioca o uočenim nedostacima u roku od šest mjeseci, inače gubi pravo da se pozove na njega. U presudama povodom pravnih lijekova je istaknuta nesporna činjenica utvrđena u prvostepenom postupku da je primopredaja objekta izvršena u julu 2000. godine a da je apelant otklanjanje uočenih nedostataka na objektu zahtjevao tek u podnesenoj tužbi koju je podnio dvije godine nakon izvšene primopredaje, umjesto u roku od šest mjeseci kako je propisano u prethodnoj odredbi, zbog čega je izgubio pravo na sudsku zaštitu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom ustavnom pravu apelanta. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović