Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/09 (F. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2240/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2240/09, rješavajući apelaciju Fatime Bojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Bojić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000724 od 22. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-
560/05 od 16. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Bojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijela je, 13. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000724 od 22. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-560/05 od 16. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-560/05 od 16. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000724 od 22. aprila 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se RMU „Banovići“ iz Banovića (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da na ime naknade štete pričinjenje na parcelama k.č. br. 29/1 i k.č. 29/2 zv. „Omazići“ polje“ upisane u PL 888 KO Banovići, isplati iznos od 1.410,69 KM, od čega na ime štete za oštećenje zemljišta iznos od 1.027,20 KM i na ime izmakle koristi za 2005. i 2006. godinu iznos od 383,49 KM, kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tuženi sa prednikom apelantice Huseinom Bojićem (njenim suprugom) 23. marta 1983. godine zaključio ugovor o naknadi štete za predmetne parcele usljed podzemne eksploatacije uglja jame „Omazići“ kojim su stranke sporazumno utvrdile naknadu za nastalu štetu koja se sastojala od djelimičnog oštećenja zemljišta i potpunog oštećenja prilaznih puteva. Navednim ugovorom apelanticinom predniku isplaćena je naknada u iznosu od 100.000,00 dinara, sa kojom naknadom je apelanticin prednik u potpunosti bio obeštećen i izjavio je da nema više šta potražiovati od tuženog.
4. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno primjenom odredbe člana 99 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tumačio navedeni ugovor odnosno vansudsko poravnanje pravilno zaključivši da su apelanticin prednik a i sama apelantica bili u potpunosti obeštećeni za predmetnu štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je za svoju odluku o navedenom dao valjane i pravilne razloge. Istaknuto je da su zaključenim vansudskim poravnanjem od 23. marta 1983. godine stranke rješavale pitanje naknade štete nastale na nekretninama k.č. 374/3 površine 4.620 m2, po starom premjeru odnosno po novom premjeru označenim kao k.č 29/1 površine 4.162 m2 i k.č 29/2 površine 580 m2 a sve zbog slijeganja zemljišta usljed podzemne eksploatacije uglja jame „Omazići“. Stoga su članom 2. navedenog vansudskog poravnanja utvrdile naknadu za nastalu štetu a koja se sastoji od djelimičnog oštećenja zemljišta i potpunog oštećenja prilaznih puteva zbog čega se navedeno zemljište ne može koristiti. Sa utvrđenom isplaćenom naknadom prednik apelantice se saglasio ističući da je u potpunosti obeštećen, te da više nema potraživanja po ovom osnovu u odnosu na tuženog. Istaknuto je da je svoju obavezu i zaključenje ugovora o naknadi štete odnosno vansudskog poravanja tuženi u cjelosti ispunio, a što proizlazi iz naloga za isplatu pravnog prednika tuženog od 25. marta 1983. godine, što među strankama nije ni bilo sporno.
5. Kantonalni sud je dalje naveo da su ugovorne stranke vansudskim poravnanjem od 23. marta 1983. godine u cjelosti riješile svoje međusobne odnose i prednik apelantice se tačkom 3. člana 2. ugovora odnosno poravnanja odrekao buduće štete istakavši da je u potpunosti obeštećen i da nema više potraživanja po ovom osnovu prema tuženom.
6. Istaknuto je da je sasvim irelevantno za predmetnu pravnu stvar činjenica da su pravni prednik apelantice i tuženi nakon zaključenja ugovora o naknadi štete od 23. marta 1983. godine zaključili sporazum o naknadi štete 10. oktobra 1997. godine kao i da je u sudskom postupku po apelanticinoj tužbi u predmetu Općinskog suda broj P-342/03, u kojem je donesena presuda 23. avgusta 2004. godine, tuženi pristao na naknadu štete na istim parcelama i da je pomenuta presuda postala pravosnažna istekom roka za žalbu koju tuženi nije ni izjavljivao. Istaknuto je da sve navedeno ne utiče na rješenje ove pravne stvari jer se tuženi u predmetnoj pravnoj stvari pozvao na činjenice da su apelantica odnosno njen pravni prednik u potpunosti obeštećeni za naknadu štete zbog potpunog oštećenja prilaznih puteva prouzrokovanih izvođenjem rudarskih radova tuženih. Po mišljenju Kantonalnog suda netačna je konstatacija apelantice da se odredba sadržana u tački 3. stav 2. ugovora o naknadi štete odnosno vansudskog poravanjan od 23. marta 1983. godine odnosi samo za nastalu štetu u to vrijeme a ne na buduću štetu jer je upravo pravilnim tumačenjem odredbe stava 1. slijedi da se ovim ugovorom odnosno poravanjem apelanticinom predniku utvrđuje naknada i buduće štete zbog potpunog oštećenja prilaznih puteva zbog kojih se predmetna parcela ne može koristiti. Po mišljenju Kantonalnog suda utvrđena naknada predmetnim ugovorom odnosno poravanjem je predstavljala kapitalizirani iznos na ime pretrpljene štete predniku apelantice.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišjenju apelantice redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelantice konstatujući da je za istu štetu pravni prednik apelantice obeštećen od strane pravnog prednika tuženog isplatom ugovorenog iznosa iz člana 2. ugovora o naknadi štete od 23. marta 1983. godine. Po mišljenju apelantice pogrešan je zaključak redovnih sudova da je pravni prednik apelantice isplatom ugovorenog iznosa u potpunosti i za sva vremena obeštećen od strane rudnika. Imajući u vidu da je pravni prednik apelantice u vrijeme zaključenja ugovora po osnovu djelimičnog oštećenja zemljišta potraživao naknadu štete nastalu usljed podzemne eksploatacije može se zaključiti da se potraživanje naknade štete nastale nakon zaključenja navedenog ugovora ne može smatrati potraživanjem po istom osnovu u kojem slučaju bi rudnik bio oslobođen od obaveze naknade štete na osnovu člana 2. tačka 3. ugovora. Dalje, po mišljenju apelantice redovni sudovi su proizvoljno primjenili odredbu člana 99. ZOO, te uopšte nisu primjenili odredbe člana 154.,185. i 189. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović