Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/09 (B. I. i I. Z.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2242/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2242/09, rješavajući apelaciju Bakira Isića i Izeta Zohrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bakira Isića i Izeta Zohrovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000811 od 5. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bakir Isić i Izet Zohrović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatko Hadžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su, 13. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000811 od 5. maja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-000 221 od 7. novembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnejm tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001932 od 19. marta 2008. godine, usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata, te je DD „Gradski i prigradski saobraćaj“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantima na ime naknade razlike plaće za period od 1. januara 2004. godine do 13. juna 2006. godine isplati i to: apelantu Bakiru Isiću za 2004. godinu 4. 114,29 KM, za period od 1. januara do 31. decembra 2005. godine na ime razlike plaće iznos od 4.997,73 KM i za period od 1. januara do kraja maja zaključno sa 31. majem 2006. godine na ime razlike plaća isplati iznos od 1.604,02 KM, a apelantu Izetu Zohroviću za 2004. godinu 4.733,28 KM, za period od 1. januara do 31. decembra 2005. godine na ime razlike plaća isplati iznos od 4.836,34 KM i za period od 1. januara do kraja maja zaključno sa 31. majem 2006. godine na ime razlike plaća isplati iznos od 1.632,84 KM, te na ime razlike regresa isplati i to: za 2004. godinu za apelanta Bakira Isića 274,30 KM i za 2005. godinu 238,50, a apelantu Izetu Zohroviću za 2004. godinu iznos od 274,30 KM i za 2005. godinu 239,30 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. januara 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 2.424,18 KM a sve u roku od 15 dana računajući od prvog narednog dana od donošenja presude. Apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom za zakonske zatezne kamate počev od 1. januara naredne godine za predhodnu godinu od dana dospijeća do konačne isplate do podnošenja tužbe kako je sud odlučio u stavu I izreke presude.
3. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-08-000811 od 5. maja 2009. godine, djelimično usvojio i preinačio obe nižestepene presude u dijelu u kojem je tuženi obavezan na isplatu apelantima naknade razlike plaće tako da se tuženi obavezuje da isplati apelantu Bakiru Isiću iznos od 7.10 KM a apelantu Izetu Zohroviću iznos od 123,90 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade razlike plaće apelanti su odbijeni. U preostalom dijelu u kojem je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose naknade razlike plaće kojim je tuženi obavezan na isplatu razlike regresa revizija je odbijena. U pogledu troškova cijelog postupka određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove.
4. U obrazloženju revizione presude se navodi da iz sadržaja spisa predmeta nižestepenih sudova proizlazi da je predmet spora u predmetnoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev apelanata usmjeren na isplatu potraživanja apelanata iz radnog odnosa zasnovanom na činjeničnim tvrdnjama da su apelanti u utuživanom periodu bili uposlenici tuženog na poslovima vozača autobusa iz kojeg osnova su im naknade iz radnog odnosa isplaćivane protivno zaključenim ugovorima o radu u manjim iznosima od pripadajućih dosljedno čemu apelantima pripada pravo na isplatu u iznosima sadržanim u tužbenom zahtjevu. Apelanti smatraju da je na strani tuženog postojala obaveza obračunavanja i isplate plaće utvrđene zaključenim ugovorima o radu sa apelantima u visini osnovne plaće u iznosu koji im se morao isplatiti za puno radno vrijeme za poslove odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
5. Vrhovni sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao da je naknade plaće i dodatke isplaćivao apelantima saglasno Pravilniku o radu tuženog i zaključenim ugovorima o radu u skladu sa pogoršanim uslovima poslovanja sa gubitkom velikog broja zaposlenih te nelojalne konkurencije a sve nakon izvršene privatizacije. Dalje je naveo da je prvostepeni sud smatrao da apelantima pripada pravo na isplatu najniže plaće koja se množi sa ugovorom o radu utvrđenim koeficijentom složenosti poslova tako da loša finasijska situacija tuženog ne može biti prepreka za ispunjenje njegove ugovorene i zakonske obaveze prema zaposleniku za isplatu plaće u smislu ugovorene visine.
6. Po mišljenju Vrhovnog suda pravno stanovište nižestepenih sudova prilikom odlučivanja po tužbenom zahtjevu apelanata za isplatu plaća je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da prema odredbama člana 69. stav 2. Zakona o radu („Službene novine FBiH br. 43/99, 32/00 i 29/03) poslodavac koga obavezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunavati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu jer je plaća zaposlenika cijena rada koju poslodavac zaposleniku mora isplatiti na osnovu sa njim zaključenog ugovora o radu kao i odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora pri čemu visina plaće ne ovisi o ukupnom dohodku i uspjehu u poslovanju poslodavca. Istaknuto je da bi se izraženi pravni stav nižestepenih sudova u razrješenju spornog odnosa na način da je apelantima priznato pravo na osnovnu plaću pripadajuću u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom mogao smatrati pravilnim. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pri razrješenju spornog odnosa zanemaruju, na što tuženi osnovano ukazuje u revizijskim tvrdnjama, da navedena osnovna plaća zaposleniku pripada za slučaj postojanja „normalnih uslova rada“ izostankom kojih na strani poslodavca predstoje određena prava u skladu sa odgovarajućim pravilima materijalnog prava.
7. Istaknuto je da je u konkretnoj pravnoj stvari upravo odredbama člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora određen izuzetak od pravila da poslodavac ne može zaposleniku obračunavati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa utvrđenog ovim kolektivnim ugovorom. Naime, kada poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka koja imaju karakter uvećanja ličnih primanja predviđenih ovim kolektivnim ugovorom, poslodavac će izvršiti korekciju ukupne mase sredstava u skladu sa mogućnostima i poslovnim rezultatima. Navedena odredba je našla svoj odraz i u odredbama člana 34. stav 5. Pravilnika o radu tuženog iz 2002. godine konkretizovanjem da u tim slučajevima poslodavac vrši korigovanje vrijednosti boda utvrđenog u stavu 3. ovog člana do iznosa kojim se osigurava isplata plaća prema raspoloživoj ukupnoj masi sredstava. Dakle, da se najniža plaća za poslove najnižeg stepena složenosti koja iznosi 57% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja predstavlja vrijednost boda za obračun osnovne plaće, koriguje-smanjenjem vrijednosti iste, kao vrijednosti boda za obračun osnovne plaće.
8. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da tuženi zbog lošeg finansijskog stanja nije mogao isplaćivati plaće zaposlenicima u nivou najniže plaće pomnožene sa ugovorenim koeficijentom složenosti poslova (drugi pasus šeste stranice pismenog otpravka prvostepene presude), da je zaključenim ugovorima o radu između apelanata i tuženog ugovorena plaća u bodovima, a vrijednost boda se utvrđuje pravilnikom, da je tuženi za cijeli sporni period, nakon donošenja odluke o isplatama plaća i ostalih naknada od 25. avgusta 2004. godine, potom odluke o utvrđivanju rezultata poslovanja društva, rezultata poslovanja poslovnih centara, obračuna i isplate plata zaposlenima od 9. avgusta 2005. godine utvrdio način utvrđivanja rezultata poslovanja društva, kao osnove za utvrđivanje vrijednosti boda. Dalje je navedeno da je tuženi za svaki mjesec donosio odluku o vrijednosti boda, koja sadržava ukupan broj bodova svih zaposlenih po osnovu plaća i naknada za taj mjesec iz čega proizlazi da je tuženi zakonitim postupanjem nakon ostvarivanja uslova za izuzetno postupanje u smislu člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora prilagodio svoju obavezu isplate plaća svim uposlenicima pa i apelantima koji su svojim ugovorima o radu (član 4. stav 3.) i pristali na mogućnost izvršenja obaveze tuženog na isplatu plaća zavisno od likvidnosti tuženog.
9. Po mišljenju Vrhovnog suda odredba člana 56. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora koja određuju mogućnost izuzetnog postupanja za slučaj „kada poslovanje društva ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka koja imaju karakter uvećanja ličnih primanja“ imaju značaj insolventnosti (kada na računu nema dovoljno sredstava za isplatu svih naloga odnosno osnova za naplatu na dan dospjeća) u smislu odredbi člana 14. Zakona o finansijskom poslovanju („Službene novine FBiH“ broj 2/95). U skladu sa navedenim ukoliko je odlukom tuženog od 9. avgusta 2005. godine, te daljnim pojedinačnim odlukama za pojedine mjesece izvršeno utvrđivanje vrijednosti boda, očito proizlazi da je istom predhodilo utvrđivanje redoslijeda dospjelih obaveza u smislu odredbi člana 15. navedenog zakona, posljedica koga je korekcija ukupne mase sredstava za isplatu plaća isplaćenih uposlenicima tuženog pa i apelantima u odnosu na koje iznose je predstojila obaveza tuženog na postupanje u smislu obračuna i isplate plaća zaposlenicima najkasnije do 15-og u mjesecu za predhodni mjesec, a ne kako to smatraju nižestepeni sudovi u iznosima pripadajuće osnovne plaće po Granskom kolektivnom ugovoru u odnosu na koju bi isplaćeni dio predstavljao akontativno isplaćeni dio pripadajuće plaće.
10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Ističu da Vrhovni sudov po revizijma istog pravnog subjekta zauzima različito pravno stajalište. Napominju da je dosadašnja praksa Vrhovnog suda bila da se osnovna plaća mora isplaćivati i da eventualno poslovanja poslodavca sa gubitkom ne oslobađa plaćanja osnovne plaće. Navode da je Ustavni sud u svojoj odluci AP-2692/06 od 14. jula 2008. godine odbacio apelaciju RMU „Breza“ d.o.o. Breza koji je u redovnom postupku bio tuženi i u kojem predmetu je Vrhovni sud zauzeo stajalište da isplata plate nije ovisna o uspjehu poslovanja.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda broj AP-2692/06 od 14. jula 2008. godine i ukazivanje na različitu praksu Vrhovnog suda u predmetnoj oblasti ne dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ustavnih prava apelanata. Naime, po mišljenju Ustavnog suda uloga Vrhovnog suda i jeste kontrola primjene materijalnog prava od strane nižestepenih redovnih sudova. Prema tome, činjenica da je Vrhovni sud promjenio svoju praksu u određenoj materijalno-pravnoj oblasti sama po sebi ne znači povredu ustavnih prava apelanata ukoliko je u konkretnoj situaciji za svoju odluku Vrhovni sud dao obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Ustavni sud napominje da je odlukom ovog suda broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine utvrđeno da je Vrhovni sud u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučio drugačije bez bilo kakvog obrazloženja i iznošenja razloga za to. Stoga je Ustavni sud u toj odluci zaključio da je time Vrhovni sud povrijedio princip pravne sigurnosti koji je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom predmetu se ne radi o identičnoj činjenično i pravnoj situaciji u odnosu na predmet AP-
2692/06 prije svega jer se radi o dva različita pravna subjekta. Nadalje, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao jasne razloge zbog kojih je promijenio svoju praksu, a ti razlozi se ogledaju u prihvatanju rezultata poslovanja tuženog koji su doveli do korekcije ukupne mase sredstava za isplatu plaća isplaćenih uposlenicima tuženog pa i apelantima.
15. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović