Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2296/09 (M. J.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2296/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2296/09, rješavajući apelaciju Miroslava Jurčevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Jurčevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž- 09-000049 od 15. svibnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Jurčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislav-Grada, podnio je 15. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-09-000049 od 15. svibnja 2009. godine.

2. Općinski sud u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), donio je Presudu broj 068-2-P-07-000 093 od 23. prosinca 2008. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao Federaciju BiH, Vladu FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime dijela i cijelih plaća za period od 1. ožujka 2000. do 1. svibnja 2001. godine isplati ukupan iznos od 8.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe (1. travanj 2003. godine) do isplate, te troškove postupka u iznosu od 1.401,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno potvrde tužene od 31. ožujka 2003. godine, i Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe od 1. travnja 2002. godine, kao i Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO-a od 19. studenoga 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik za djelatnike HVO-a), utvrdio da su apelantu isplaćivane umanjene plaće za period koji je apelant naveo u tužbi. Dalje je navedeno da je Pravilnik za djelatnike HVO-a, na osnovu kojeg su određeni koeficijenti za plaću prema dužnostima i činu u Vojsci FBiH, suprotno navodima tužene, valjana pravna osnova za apelantovo potraživanje jer je Pravilnik sukladan zakonu sve dok se ne utvrdi suprotno, prema određenom i propisanom postupku. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja, shodno članku 106. Zakona o radu, zastarijevaju protekom roka od tri godine od dana kad je tužitelj mogao podnijeti tužbu. Budući da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari podnio tužbu 1. travnja 2003. godine, za potraživanja od 1. ožujka 2000. godine do 1. svibnja 2001. godine, dakle u roku od tri godine od dospjelosti potraživanja za ožujak 2000. godine, sud je udovoljio tužbenom zahtjevu. Odluku o kamati sud je zasnovao na odredbi čl. 277. i 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je obvezao tuženu da apelantu shodno čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) isplati troškove postupka.

4. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-09-000049 od 15. svibnja 2009. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za period od ožujka do prosinca 2000. godine, a odluku o troškovima postupka izmijenio na iznos od 840,60 KM. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih člankom 221. ZPP, odlučio da prvostupanjsku presudu preinači. Kantonalni sud je ocijenio da je sporno je li tužena obvezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća, budući da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava proračuna FBiH. Kantonalni sud je istakao da je odredbama članka 2. Sporazuma FBiH i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći od 6. svibnja 2000. godine predviđeno da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika i dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. prosinca 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti ovisno o sredstvima namijenjenim za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Imajući u vidu navedene odredbe Sporazuma, Kantonalni sud je zaključio da, ukoliko dogovorena financijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu bila doznačena, niti su bila sastavni dio proračuna FBiH, to nije postojala ni obveza FBiH za isplatu plaća po Pravilniku za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su sredstva za plaće u visini propisanoj Pravilnikom za djelatnike HVO-a ovisila o prilivu doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa, kako su ona izostala, to apelantu plaća i nije isplaćena po navedenom Pravilniku. Navedeno je da provedenim dokazima nije utvrđena obveza tužene da vrši isplatu razlike plaća do punog iznosa na što upućuje i činjenica da je istodobno sa Pravilnikom o plaćama u HVO-u primjenjivan i Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO-a od 21. svibnja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji se primjenjuje na pripadnike oružanih snaga FBiH ako federalnim propisom nije drugačije određeno (članak 168. stavak 4. tog zakona). S tim u vezi, sud je naveo da tužena po tom osnovu nema dugovanja prema apelantu i nije obvezna da mu isplati tražene iznose neisplaćenog dijela plaće za sporni period.

6. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao tuženu da apelantu isplati mjesečne plaće u punom iznosu za period siječanj-travanj 2001. godine, u ukupnom iznosu od 4.880,00 KM, budući da je nesporno da apelant za taj periodu nije primio plaću. Sud je, također, zaključio da na dosuđene iznose naknada plaća apelantu pripada i zakonska zatezna kamata prema odredbama članka 277. ZOO-a. Sud je, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, shodno odredbama čl. 397. stavak 2. i 386. stavak 2. ZPP, preinačio odluku o troškovima postupka.

7. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom povrijeđeni pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant je, navodeći kronologiju sudskog postupka, istakao da je u konkretnom slučaju tužena neisplatom zarađenih dijelova plaće za period od 1. ožujka do 31. prosinca 2000. godine povrijedila njegovo pravo na imovinu. Naime, apelant ističe da su zarađene plaće njegova imovina stečena sukladno zakonima Bosne i Hercegovine i da ih je tužena priznala pismenim putem. Također, ističe da je pobijanom odlukom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge uposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja, a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud. S tim u vezi, apelant je dostavio presude Kantonalnog suda kojim su potvrđene prvostupanjske presude.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. rujna 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su očito (prima facie) neutemeljeni navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

11. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima na povredu prava zabrane diskriminacije, Ustavni sud je također u Odluci broj AP1356/08 utvrdio da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni, jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

12. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci AP 1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge dane u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očito (prima facie) nedopuštena.

13. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2296/09 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio