Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2301/09 (S. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2301/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2301/09, rješavajući apelaciju Sanjina Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanjina Simića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-
Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanjin Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-07-000 004 od 22. juna 2007. godine apelant je PRoglašen krivim da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvota u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
3. Odlučujući o žalbi protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-07-
000 196 od 18. marta 2008. godine uvažio apelantovu žalbu, te je ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je ocijenio da se apelantovom žalbom s pravom ukazuje da se vremenski period koji je obuhvaćen optužnicom mora posmatrati u jednoj cjelini, te da zbog toga postoje nedostaci u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega nije bilo moguće presudu ukinuti samo djelomično.
4. Vrhovni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine, kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U obrazloženju presude je navedeno da je, u skladu sa rješenjem Vrhovnog suda od 18. marta 2007. godine, održan pretres, te da su otklonjeni nedostaci koji su se ogledali u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog kojih je ukinuta prvostepena presuda. Osim toga, za dokaznu građu su uzeti dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a pred drugostepenim sudom je saslušan apelant. Vrhovni sud je prihvatio svjedočenje mldb. S.R. (u daljnjem tekstu: mldb. oštećena), budući da je njen iskaz dat pred Okružnim sudom provjeren vještačenjem kliničkog psihologa. Činjenično stanje koje je nakon izvršene analize svih provedenih dokaza utvrdio prvostepeni sud, uz navođenje potpunih i cjelovitih razloga, prihvatio je i Vrhovni sud, ističući da su u prvostepenoj presudi navedene konkretne radnje usmjerene na slamanje otpora mldb. oštećene radi ostvarenja inkriminisanog seksualnog odnosa. Apelantovo svjedočenje dato pred Vrhovnim sudom, kako je navedeno u obrazloženju presude, negira izvršenje djela, ali ne negira postojanje događaja kao cjeline, zbog čega nije ni dovelo u pitanje činjenične zaključke iznijete u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud nije poklonio vjeru apelantovom svjedočenju, jer njegovo svjedočenje nije bilo uvjerljivo a, osim toga, u suprotnosti je sa ostalim provedenim dokazima, odnosno svjedočenju oštećene i T.A. Prilikom odmjeravanja kazne Vrhovni sud je imao u vidu sve činjenice propisane odredbom člana 37. stav 1. KZRS, te je primjenom odredbi iz čl. 38. tačka 2. i 39. stav 1. tačka 2. KZRS apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Imajući u vidu da se radi o ranije neosuđivanom licu, te ukupne okolnosti koje karakterišu sve događaje kao cjelinu, a posebno najnižu propisanu kaznu od tri godine, Vrhovni sud je zaključio da te okolnosti čine naročito olakšavajuće okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne zatvora ispod zakonom propisanog minimuma.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantovom žalbom ukazano da u pobijanoj presudi činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i da je pogrešno ocijenjeno apelantovo svjedočenje na pretresu pred drugostepenim vijećem. Ključni prigovor žalbe tiče se, kako je dalje navedeno, da apelant nije upotrijebio silu i prijetnju prilikom obljube oštećene i da o svemu tome pobijana presuda nije dala valjane razloge, što je rezultiralo nepotpuno i pogrešno utvrđenim činejničnim stanjem. Vrhovni sud je, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu, istakao da su činjenična utvrđenja izreke presude zasnovana na iskazu oštećene koja je na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom vjerno iznijela kako se apelant prema njoj ponašao, posebno na koji način joj je prišao, te je sadržaj njenog iskaza pravilno ocijenjen u prvostepenoj presudi. Stoga, prigovori žalbe kojima se tvrdi da prema oštećenoj nije primijenjena sila ne mogu dovesti u sumnju ispravnost zaključka koji je izvela pobijana presuda a koju prihvata i žalbeno vijeće Vrhovnog suda.
6. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nejasnom i nepreciznom obrazloženju presuda, jer se, kako tvrdi, iz obrazloženja ne vidi na koji način je prema njemu primijenjen princip in dubio pro reo. Takvo obrazloženje, prema apelantovom mišljenju, ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, jer ostavlja utisak proizvoljnosti koji je proizašao zbog izostanka savjesne i brižljive ocjene dokaza. Osim toga, apelant je istakao da redovan sud ima obavezu da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključaka o dokazanosti određenih činjenica. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud nije postupio na navedeni način, već je provedene dokaze ocijenio pogrešno, ne primjenjujući princip in dubio pro reo .
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo, pogrešno ocijenili izvedene dokaze i narušili princip in dubio pro reo.
10. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u nizu svojih odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. Razmatrajući apelantove navode koji se tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te navodne proizvoljnosti pri ocjeni dokaza zbog koje su mu povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman i detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana na dokazima koji su izvedeni u prvostepenom postupku, nalazima vještaka, izjavama sjedoka, oštećene S.M. i izjavi apelanta koji je saslušan na pretresu pred Vrhovnim sudom. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, u presudi su dati razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Osim toga, u osuđujućoj presudi protiv apelanta dato je obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud je izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret za koje mu je izrečena kazna zatvora. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovog principa, jer su sudovi sve protivrječnosti i dileme trebali tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje i analiza svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović