Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/09 (S. S.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2321/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-2321/09, rješavajući apelaciju Sakiba Salkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Salkića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000161 od 23. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000 147 od 9. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-

213/05 od 18. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, koga zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je, 17. jula 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000161 od 23. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 147 od 9. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-213/05 od 18. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-213/05 od 18. decembra 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je RMU „Banovići iz Banovića (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu na ime manje isplaćene plaće za period od 1. marta 2002. godine do 31. avgusta 2006. godine isplati ukupan iznos od 2.481,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. marta 2005. godine tj. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 411,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Sa viškom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete, naknade na ime manje isplaćene plaće preko iznosa od 2.481,60 KM apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

3. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 003-0-Gž-07-000147 od 9. oktobra 2007. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u stavu I izreke tako da se dosuđeni iznos troškova prvostepenog postupka od 411,00 KM povećava na iznos od 559,02 KM dok je u dijelu odluke kojom je apelant odbijen sa viškom zahtjeva i to za isplatu naknade nematerijalne štet i naknade na ime manje isplaćene plaće preko iznosa od 2.481,60 KM sadržane u stavu II izreke, prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. Odbijen je u cjelosti kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 23. decembra 1998. godine radeći kod tuženog na poslovima VKV automehaničara zadobio povredu lijevog oka, da je tim povodom apelant zaključio sa tuženim dva vansudska poravnanja i to 14. jula 2000. godine i 13. februara 2002. godine, kojim su se stranke saglasile o postojanju apelantovog doprinosa nastanku štete u procentu od 40% a doprinosa tuženog u procentu od 60% kao i o procentu umanjenja opšte životne aktivnosti apelanta zbog zadobijene povrede, te visini naknade za ovaj vid nematerijalne štete, a ujedno i o visini naknade za pretrpljene fizičke bolove i strah. Također je utvđeno da je po osnovu oba zaključena poravnanja apelantu pored naknade štete za pretrpljene fizičke bolove u ukupnom iznosu od 3.600, 00 KM i naknade štete za pretrpljeni strah u ukupnom iznosu od 2.000,00 KM utvrđeno pravo i na naknadu štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti u ukupnom procentu od 19,97% (po prvom poravnanju od 14. oktobra 2000. godine za procenat od 10% i po drugom poravanju od 13. februara 2002. godine za procenat od 9,97%) i to u ukupnom iznosu od 5.000,00 KM, te da je tuženi apelantu u cjelosti isplatio navedene iznose. Istaknuto je da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud svoju odluku o nesonovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovao na primjeni odredbe člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnejm tekstu:ZOO), te da zaključak vještaka oftamologa koji je u toku postupka utvrdio da kod apelanta postoji umanjenje životne aktivnosti u procentu od 30% ne znači da to umanjenje nije postojalo ni u vrijeme zaključenja poravnanja jer apelant ničim ne dokazuje da je nakon zaključenja poravanja došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.

5. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 1089. stav 1. ZOO kojom je propisano da se ugovor o poravnanju zaključuje kada između lica postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu i to u cilju da se pomoću uzajamnih popuštanja taj spor prekine odnosno ukloni neizvjenost te odrede njihova prava i obaveze a koje popuštanje se u smislu odredbe člana 1090. stav 1. ZOO može sastojati između ostalog u djelimičnom ili potpunom priznavanju nekog zahtjeva druge strane ili u odricanju od nekog svog zahtjeva; u uzimanju na sebe neke nove obaveze; u smanjenju kamatne stope; u produženju roka; u pristajanju na djelimične otplate; u davanju prava na odustancu. Navedeno je da apelantu može pripadati samo pravo na naknadu nove štete tj. štete koja je za apelanta nastala nakon zaključenja poravanja a usljed pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud.

6. Navedeno je da se suština apelantovih žalbenih navoda svodi na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja vezano za umanjenje životne aktivosti apelanta, te da se ocjena prvostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva apelanta u dijelu kojim se traži naknada neimovinske štete i za pretrpljene bolove i strah, te za naruženost pokazuju kao rezultat pravilne ocjene sadržine zaključenih vansudskih poravnanja između apelanta i tuženog, a s tim u vezi i pravilne primjene odredbi materijalnog prava.

7. Kantonalni sud je istakao da naknada za pretrpljeni bol i strah tiče se ne samo intenziteta i dužine bola i straha u momentu povređivanja i do završetka liječenja već obuhvata i buduće bolove i strah koji se mogu javljati kao posljedica povređivanja i nakon završenog liječenja. Prema tome ni izjašnjenje apelanta da je i nakon zaključenja poravanja sa tuženim trpio bolove koji su bili sve veći i da ih i danas trpi, te da mu je kada je izgubio vid i intenzitet straha bio veći ne može opravdati osnovanost apelantovog potraživanja naknade i za ove vidove nematerijalne štete. Navedeno pogotovo ako se ima u vidu izjašnjenje vještaka oftamologa datog na raspravi pred sudom iz kojeg razloga proizlazi da su bolovi i strah koje apelant navodi da ih trpi i nakon zaključivanja druge vansudske nagodbe očekivani kao redovna posljedica zdravstvenog stanja apelanta nakon povređivanja odnosno posljedica očekivanog pogoršanja koje se desilo od aprila 2000. godine kada je umanjenje životne aktivnoti apelanta bilo 21% pa do februara 2002. godine kada taj procenat iznosio 30%. Stoga kako se apelant zaključenjem dva vansudska poravnanja saglasio da mu tuženi na ime svoje odgovornosti u procentu od 60% za te vidove nematerijalne štete isplati i to za bol ukupan iznos od 3.600,00 KM i za strah ukupan iznos od 2.000,00 KM ne može se udovoljiti zahtjevu apelanta u dijelu potraživanja iznosa od 7.000,00 KM na ime bola i iznosa od 6.000,00 KM na ime straha.

8. Po mišljenju Kantonalnog suda s pravom prvostepeni sud nalazi da se nije mogao kao osnovan prihvatiti zahtjev apelanta za naknadu štete na ime naruženosti, a koja se po vještaku oftamologu ogleda u promjeni boje dužice desnog oka apelanta kao posljedica ozljede i hronično uplanog procesa. Vještak oftamolog se izjasnio da je prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji navedena promjena dužice desnog oka kod apelanta prvi put konstatovana godinu dana nakon povređivanja, što znači da je postojala i bila evidentna i u vrijeme zaključenja prvog vansudskog poravnanja, a kojim apelantu nije utvrđena naknada i za naruženost kao što mu nije utvrđena ni pri zaključenju drugog vansudskog poravnanja čijim potpisivanjem se apelant ujedno saglasio da od tuženog neće tražiti naknadu štete.

9. Također po mišljenju Kantonalnog suda pravilna je odluka prvostepenog suda i u dijelu kojim je apelant odbijen i sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu manje isplaćene plaće tim prije što se ni posebnim žalbenim navodima apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost iznesenog utvrđenja prvostepenog suda da apelantu po tom osnovu pripada pravo na naknadu iznosa od 2.481,60 KM.

10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-08-000161 od 23. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju revizione presude se navodi da neosnovano u reviziji apelant navodi da je od strane nižestepenih sudova propušteno da se ocijeni sporna činjenica da li je tuženi dužan apelantu isplatiti razliku između naknade po osnovu ugovorenog procenta umanjenja opće životne aktivnosti od 19,97% i procenta umanjenja koji je označen kao mogući procenat od 30% utvrđen tokom postupka po vještaku oftamologu tokom drugostepenog postupka. Vještak je iznio stav da je osnov saglasnosti u pogledu procenta umanjnja opšte životne aktivnosti ugovoreni procenat umanjenja koji je bio dostupan na osnovu podataka sa kojima su raspolagale u vrijeme zaključenja poravanja koji nije bio potrkrijepljen ni jednom medicinskom dokumentacijom niti je to bilo moguće utvrditi obzirom da u to vrijeme nije bio završen postupak liječenja u kom pravcu osporava i dati nalaz i mišljenje vještaka oftamologa.

12. Istaknuto je da su apelantove revizijske tvrdnje bile iznesene u žalbenim navodima apelanta, te su bile predmetom rasprave pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je naveo da prihvata kao pravilne razloge koje je dao drugostepeni sud pri čemu ukazuje da je po provedenom vještačenju tokom raspravaljnja pred drugostepenim sudom apelant imao mogućnost da u pogledu datog vještačenja iznese svoje primjedbe i prigovore koji su u cjelosti sagledani od strane Kantonalnog suda.

13. Također po mišljenju revizijskog suda nema ni povrede materijalnog prava od strane Kantonalnog suda u pogledu stava drugostepenog suda da u pogledu zahtjeva apelanta za isplatu pravične novčane naknade zbog fizičkih bolova i pretrpljenog straha, a i zbog naruženosti apelant i tuženi nisu mogli ugovoriti naknadu nematerijalne štete koja nije ni postojala u vrijeme zaključenja poravanja. Također, Vrhovni sud je istakao da uz stavove drugostepenog suda ukazuje da je za apelanta postojala zakonska mogućnost traženja poništenja navedenih vansudskih poravnanja o naknadi nematerijalne štete pod zakonom određenim uslovima za slučaj da smatra da su navedena poravanja zaključena prije završenog liječenja kada se još nisu ispoljile sve posljedice štetne radnje u kom slučaju bi se postupanje oštećenog cijenilo kao postupanje u ispričivoj zabludi o punom obimu nematerijalne štete (presuda Vrhovnog suda BiH broj Rev-485/85 od 12. decembra 1985. godine- „Bilten sudske prakse VSBiH“ broj 1/86 tačka 3.), što je izostalo tako da je pravilno razrješenje spornog odnosa sagledano kroz pravne posljedice preduzetih prava i obaveza po osnovu zaključenih vansudskih poravanja.

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je namjera stranaka prilikom zaključenja poravanja bila da se isplatom naknade tuženi kao odgovorno lice oslobodi u potpunosti svoje obaveze po osnovu naknade nematerijalne štete koju je pretrpio apelant bez obzira što je u ugovorima definisano da se naknada daje samo za umanjenje opštih životnih aktivnosti u procentu od 19,97%, te da sa apelantom nije ugovorena naknada po osnovu nematerijalne štete za pretrpljene bolove zbog naruženosti. U pogledu pogrešne primjene odredbe člana 99. ZOO ističe da su apelant i tuženi zaključili vansudsku nagodbu 14. jula 2000. godine kojom su se saglasili da neće tražiti naknadu po istom osnovu ubuduće. Međutim, nakon toga su 13. februara 2002. godine ponovo zaključili vansudsku nagodbu kojom se tuženi obavezao na naknadu nematerijalne štete zbog povećanog procenta umanjenja životnih aktivnosti za 9,97 % bez obzira na navedenu odredbu o saglasnosti. Također po mišljenju apelanta redovni sudovi nisu primjenili u konkretnom slučaju odredbe člana 154., 185. i 200. ZOO, a proizvoljno su primjenili odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio