Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2324/09 (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2324/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2324/09, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000263 od 27. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-

07-000112 od 7. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-

08-000263 od 27. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000112 od 7. maja 2008. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 091-0-P-07-000112 od 7. maja 2008. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000263 od 27. maja 2009. godine, usvojio tužbeni zahtjev A.K. (u daljnjem tekstu: tužilac), te obavezao apelanta da mu umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostavljanja ranijeg stanja isplati novčanu naknadu u označenom iznosu, i to za oduzeto zemljište, te za uništena stabla voća.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen kao neosnovan. U vezi s tim je ukazano da je Vlada Republike Srpske Odlukom broj 02-1066/97 od 15. avgusta 1997. godine utvrdila opšti interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača-Srbinje, da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i djelimična eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa puta, te je kao korisnik eksproprijacije označena Republička direkcija za puteve. Dalje, Vlada Republike Srpske je Odlukom od 22. januara 2004. godine („Službeni glasnik RS“ broj 10/04) osnovala Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ (apelant) a koje je pravni sljednik Republičke uprave za puteve. Najzad, ukazano je na član 11. Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ broj 3/04) a kojim je regulisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva vrši apelant. U konkretnom slučaju stranke nisu ponudile dokaz da je došlo do eksproprijacije, ali je na temelju navedenog zaključeno da je nalogodavac za izgradnju puta kojim je tužitelju nanijeta šteta bila Direkcija za puteve čiji je pravni sljednik apelant. Dalje, na temelju uvida u posjedovni list, te nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrđeno je da je tužilac vlasnik parcela preko koje je prešao put, te da je apelant izgradnjom puta zahvatio nekretnine tužioca. Imajući u vidu član

25. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), Osnovni sud je neosnovanim ocijenio apelantov prigovor zastare za povrat nekretnine u pređašnje stanje. U vezi s tim je ukazano da pravo izbora iz stava 1. navedenog člana zastarijeva u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon čega vlasnik ima pravo samo zahtijevati tržišnu cijenu zemljišta. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelant morao dokazati da je izgradio put, odnosno dokazati da su od dana završetka izgradnje puta protekle više od tri godine, a shodno članu

126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant tvrdnju da je put završen nije ničim dokazao, odnosno nije predočio upotrebnu dozvolu za put. Sud je na ovu okolnost po apelantovom prijedlogu saslušao i svjedoka M.Š., koji je izjavio da mu nije poznato da li je put dobio upotrebnu dozvolu, te da mu je poznato da je naknadno rađen projekat za rekonstrukciju i asfaltiranje puta, ali da do asfaltiranja još uvijek nije došlo. Na temelju navedenog zaključeno je da put nije završen, kao i da je nesporno da put mora imati tehnički prijem i upotrebnu dozvolu, pa da je neosnovan apelantov prigovor o proteku roka od tri godine. Dalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da je nastupila zastara potraživanja naknade štete. U vezi s tim je ukazano da iz izjave tužioca proizlazi da je 1999/2000. godine saznao da je kroz selo prošao put, ali da nije znao da je prošao i kroz njegovo imanje. Dalje, tužilac je istakao da je podnio zahtjev za povrat svoje imovine nadležnom organu, te da je u posjed imovine uveden krajem avgusta 2005. godine. Na imanje je došao početkom 2006. godine i tad je utvrdio da je put prešao preko dijela njegove parcele na kojoj je bio voćnjak, čime je uništeno najmanje 37 stabala šljive i jedno stablo jabuke. Uvidom u Zaključak o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 05-050.47-A/05 od 8. avgusta 2005. godine utvrđeno je da se imovina, uključujući i parcelu preko koje je prešao put, vraća tužiocu. S obzirom na to da je tužba podnijeta 26. novembra 2007. godine, zaključeno je da nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, ukazano je i da apelant nije dostavio dokaz o tehničkom prijemu i upotrebnoj dozvoli puta kako bi dokazao da je gradnja završena, a od kog momenta bi mogao početi teći rok zastarjelosti. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a koji je u svom nalazu potvrdio da je uvidom na licu mjesta utvrdio da je put prošao kroz tužiočev voćnjak, da se sa obje strane puta nalaze stabla voća, te da na osnovu uništene površine i rastojanja voćaka postoji vjerovatnoća da je na tom području bilo zasađenih stabala voća, i to 37 stabala šljive i jedno stablo jabuke, Osnovni sud je utvrdio i odredio visinu naknade za uništena stabla voća. Pri tome, ukazano je da je nesporno i da je apelantu poznato da na licu mjesta, zbog izgradnje puta, nema stabala voća, kao i da tužilac nije mogao ni na koji način preduprijediti da mu šteta ne nastane, odnosno da obezbijedi dokaze prije štetne radnje, odnosno da je u okolnostima konkretnog slučaja obezbjeđenje dokaza mogao uraditi samo apelant. Najzad, ukazano je da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stav iz Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-700/99 od 24. avgusta 2001. godine, jer se u konkretnom slučaju ne radi o vanparničnom postupku u kom se određuje naknada za eksproprisano zemljište s obzirom na to da je nesporno da postupak eksproprijacije nije ni vođen.

4. Okružni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u pogledu odluke da nije nastupila zastarjelost potraživanja u smislu člana 25. ZOSPO, odnosno u smislu člana

376. ZOO, te odluke da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili postojanje pasivne legitimacije na njegovoj strani a s obzirom na to da je relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji regulisano da je korisnik eksproprijacije Republika Srpska, kao i da je Zakonom o javnim putevima regulisano da su putevi dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske. Shodno navedenom, apelant smatra da je tužena mogla biti samo Republika Srpska, pa da se, shodno tome, imao primijeniti stav usvojen u Presudi Vrhovnog suda broj U-700/99 od 24. avgusta 2001. godine. Dalje, apelant osporava zaključak redovnih sudova da put nije završen a koji je obrazložen stavom da on u postupku nije prezentovao dokaz o primopredaji puta i upotrebnu dozvolu. S tim u vezi, apelant ističe da nijednim propisom nije regulisano da se završenost nekog objekta utvrđuje ili dokazuje upotrebnom dozvolom, kao i da je izgradnja puta završena 1994. godine, kada je i pušten u saobraćaj, i da, vjerovatno, nikad neće biti asfaltiran. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi zaključak o postojanju i nepostojanju objekata, zasada i slično zasnovali samo na izjavi tužioca, a na osnovu koje su sačinjeni i nalaz i mišljenje vještaka, dok nije prihvaćen njegov dokaz – saslušanje jedinog svjedoka koji je u vrijeme gradnje puta bio na licu mjesta. Najzad, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO kojim je regulisan rok zastarjelosti potraživanja naknade štete. S tim u vezi, apelant ističe da sudovi rokove zastarjelosti obrazlažu u svjetlu ZOSPO iako dosuđuju naknadu štete za zemljište i uništena stabla, kao i da su u potpunosti zanemarili navode svjedoka M.Š. o vremenu kada je put građen, tj. kada je šteta nastala, s obzirom na to da prihvataju navod tužioca da je za put saznao 1999/2000. godine, a da je na imanje došao 2006. godine. Prema apelantovom mišljenju, kada se uzmu u obzir sve ove okolnosti, jasno je da je u konkretnom slučaju protekao i rok iz člana 371. ZOO. Najzad, apelant je istakao da je pitanje zastarjelosti potraživanja isti drugostepeni sud u predmetu koji se zasniva na identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima tumačio na sasvim drugačiji način. U prilog ovoj tvrdnji apelant je predočio Presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 000277 08 Gž od 24. februara 2009. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je isti Okružni sud u drugom predmetu u istom činjeničnom i pravnom pitanju donio drugačiju odluku, odnosno da je drugačije tumačio i primijenio odredbu člana

376. ZOO, Ustavni sud primjećuje da iz presude koju je priložio kao dokaz za ovu tvrdnju proizlazi da se nije radilo o istom činjeničnom stanju. Naime, u presudi na koju apelant ukazuje odlučna činjenica-trenutak saznanja za izgradnju puta se dogodila 1994/1995. godine, a tužba je bila podnijeta 2008. godine, pa je zaključeno da je protekao rok zastarjelosti za potraživanje naknade štete iz člana 376. ZOO. Međutim, u konkretnom slučaju odlučna činjenica-saznanje za izgradnju puta se dogodila 2006. godine a tužba je podnijeta u novembru 2007. godine, pa su redovni sudovi zaključili da nisu nastupili rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2324/09 (Javno preduzeće „Putevi Republike… | Sudska praksa | Aktio