Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/09 („Energoinvest“ FPO Banja Luka)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2364/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2364/09, rješavajući apelaciju „Energoinvesta“ FPO Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Energoinvesta“ FPO Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 757 od 29. aprila 2009.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-293/04 od 18. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Energoinvest“ FPO Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 23. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 757 od 29. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 070-0-Rev-09-000249 od 7. aprila 2009. godine.
2. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj Ps-616/03 od 24. septembra 2004. godine usvojio je apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao tuženog „Banjalučka pivara“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu sticanja bez osnova uplati, odnosno nadoknadi vrijednost postignute koristi u označenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo nesporno da su stupili u poslovnu saradnju, tako što je tuženi ustupio apelantu svoje zemljište kako bi apelant mogao sagraditi radionicu za svoje potrebe, te da su zaključili Ugovor broj 934/96 od 7. septembra 1996. godine, a potom i aneks ovog ugovora broj 121/98 kojim je regulisano da se poslovne prostorije ustupaju apelantu na period do 31. jula 2001. godine, te da je apelant na ustupljenom zemljištu sagradio radionicu za svoje potrebe. Na temelju nespornih činjenica, te provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant sagradio objekt - radionicu na zemljištu tuženog, u čiju izgradnju je uložio vlastita sredstva, a na temelju čega je zaključeno da se za iznos uloženih sredstava povećala vrijednost imovine tuženog čiji iznos je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Irelevantnim su ocijenjeni navodi tuženog da je apelant objekat sagradio bez dozvole, te je, u vezi s tim, ukazano da je apelant za to imao njegovu usmenu suglasnost. Na temelju navedenog zaključeno je da se imovina tuženog uvećala bez pravnog osnova, pa je apelantov tužbeni zahtjev ocijenjen kao osnovan. U vezi s tim, ukazano je na član 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da kad imovina nekog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a za taj prijelaz ne postoji pravni osnov u pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati ili, ako to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi.
3. Okružni sud je Presudom broj Pž-293/04 od 18. januara 2007. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi, po osnovu sticanja bez osnova, plati označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka odbijen. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je ukazano da apelant u toku postupka ničim nije dokazivao na koji način je njegova imovina prešla u imovinu tuženog, odnosno da se imovina tuženog povećala, kao ni u čemu se sastoji postignuta korist tuženog. Pri tome, ukazano je da je tuženi i u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi isticao da je njegova imovina sa većinskim državnim kapitalom imovina koju koristi na zakonit način, a nesporna činjenica jeste da je objekt sagrađen bez bilo kakve građevinske i tehničke dokumentacije. Najzad, s obzirom na izjavu apelantovog zakonskog zastupnika da je dogovor sa tuženim bio da izgrađeni objekat koristi do 2003. godine, prema ocjeni Okružnog suda, apelant je eventualno mogao od tuženog tražiti naknadu štete za izgubljenu dobit zbog nekorištenja objekta do ugovorenog roka. Međutim, apelant u tom pravcu nije postavio tužbeni zahtjev, niti je s tim u vezi provodio dokaze.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 757 od 29. aprila 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je na osnovu neimenovanog pravnog posla zaključenog između apelanta i tuženog apelant sagradio na zemljištu tuženog objekat o svom trošku koji je trebalo da koristi do 2003. godine, a nakon čega je on trebalo da ostane u vlasništvu tuženog. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda i pod uslovom da tuženi nakon legalizacije objekta i pribavljanja upotrebne dozvole za objekat (koji trenutno pravno ne postoji, jer je bespravno izgrađen) ostvari korist u vidu vlasništva na ovom objektu, ne može se govoriti o sticanju bez osnova u smislu člana
210. ZOO s obzirom na to da je u konkretnom slučaju osnov sticanja navedeni sporazum koji su stranke zaključile. S tim u vezi je ukazano da je apelant ulaganja u izgradnju objekta preduzeo u vlastitom interesu i da se ne radi o ulaganjima za isključivu korist tuženog, a s obzirom na činjenicu da je apelant objekat koristio do avgusta 2001. godine, dakle, koristio rezultate svojih ulaganja. Najzad, ukazano je da tuženi zaključeni sporazum nije do kraja ispunio s obzirom na to da je apelant na njegov zahtjev napustio objekat kao i ostale poslovne prostorije tuženog koje je koristio 1. avgusta 2001. godine iako je, prema sporazumu, trebalo da sagrađeni objekat koristi do 2003. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, shodno članu 124. ZOO, mogao zahtijevati ispunjenje ugovora, tj. da u objektu ostane do ugovorenog roka ili da odmah, u skladu sa članom 130. ZOO, obavijesti tuženog da raskida ugovor, a u svakom slučaju imao je pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora koja bi se, prema ispravnom tumačenju drugostepenog suda, ogledala u vrijednosti koristi, odnosno izgubljene dobiti koju bi ostvario da je objekat koristio do ugovorenog roka. S obzirom na to da apelant nije tražio da mu se nadoknadi ovaj vid štete, niti je provodio dokaze u postupku na temelju kojih bi se mogla utvrditi njena visina, zaključeno je da je drugostepeni sud pravilno odbio njegov tužbeni zahtjev.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan zaključak iz osporenih presuda da mu pripada jedino pravo na naknadu štete zbog neobavljanja djelatnosti do 2003. godine dokad je ugovor bio zaključen, a ne i pravo da mu tuženi isplati ono što je uložio u izgrađeni objekat s obzirom na to da je objekat ostao u posjedu tuženog i da ga može legalizovati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović