Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/09 (D. P.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2365/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2365/09, rješavajući apelaciju Dobroslava Perina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dobroslava Perina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 033223 08 Gž od 14. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobroslav Perin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 033223 08 Gž od 14. maja 2009. godine.

2. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, postupajući po tužbi JP «Elektroprivreda HZHB» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta zbog duga, donio Presudu broj 58 0 Mal 033223 07 Mal od 9. oktobra 2008. godine kojom je apelanta obavezao da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose koji su bliže navedeni u izreci presude, počev od 18. juna do 20. jula 2007. godine. Iznad dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev je odbijen kao neosnovan. U trećem stavu izreke presude je navedeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Protiv rješenja o troškovima postupka apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Mal 033223 08 Gž od 14. maja 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i pobijano rješenje potvrdio. Apelant je u žalbi istakao da Općinski sud nije mogao primijeniti odredbu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP), jer je uspjeh tužitelja u konkretnom sporu manji od 1%. Kantonalni sud je, odbijajući apelantovu žalbu, naveo da je odredbom člana 386. stav 2. ZPP propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Djelomičan uspjeh u parnici, prema stanovištu sudske prakse, kako je naveo Kantonalni sud, posmatra se ne samo kvantitativno već i kvalitativno. U konkretnom slučaju apelant nije izvršavao svoje obaveze prema tužitelju, pa su postojali opravdani razlozi za podnošenje tužbe. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi, kako je dalje istakao Kantonalni sud, da je cjelokupan iznos tužiteljevog potraživanja odbijen zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja. To konkretno znači da je tužitelj imao opravdan razlog za podnošenje tužbe, da je podnošenjem tužbe prekinuo zastarijevanje nezastarjelog duga, da apelant dio nezastarjelog duga nije platio do podnošenja tužbe, pa je opravdano da se djelomičan uspjeh stranaka u sporu u pogledu troškova postupka ocjenjuje u jednakom omjeru, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Apelant smatra da mu je rješenjima Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa odlukom o troškovima postupka, ističući da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je tužitelj u parnici neznatno uspio, pa nije bilo osnova da se donese rješenje prema kojem svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. S obzirom na to da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su Kantonalni sud i Općinski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezali tužitelja i apelanta da snose svoje troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, u pogledu odluke o troškovima postupka naveo jasne razloge iz kojih proizlazi da su obje stranke djelomično uspjele u postupku, te da stoga svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su postojali opravdani razlozi za podnošenje tužbe, jer apelant svoju obavezu plaćanja prema tužitelju nije izvršio na vrijeme, a činjenica da je najveći dio tužbenog zahtjeva odbijen zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja ocijenjena je ne samo kvantitativno već i kvalitativno, pa je djelomičan uspjeh stranaka u sporu u pogledu troškova postupka ocijenjen u jednakom omjeru (član 386. stav 2. ZPP). Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/09 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio