Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2380/09 (I. B.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2380/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2380/09, rješavajući apelaciju Izeta Bajrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Bajrovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051271 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051271 06 P od 20. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Bajrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051271 09 Gž od 27. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051271 06 P od 20. februara 2009. godine.

2. Tužitelj Matuh Hasan (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 5. aprila 2006. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 051271 06 P od 20. februara 2009. godine utvrđeno je da je apelant omeo tužitelja u mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta, radi prilaza svom stambenom objektu koji se nalazi na parceli upisanoj u posjedovni list broj 14 k.o. Novo Sarajevo, označeno kao k.č. 379, na način što je 21. marta 2006. godine apelant izgradio betonski zid visine 1 (jedan) metar i dužine 50 metara, te stavio kapiju dužine 4 (četiri) metra, čime je onemogućio tužitelju pristup njegovoj parceli, pa je nalaženo apelantu da odmah, a najkasnije u roku od 8 (osam) dana, uspostavi prijašnje stanje posjeda na taj način što će ostaviti otvorenu - otključanu kapiju i omogućiti tužitelju nesmetan prolaz. Također, istim rješenjem apelantu je zabranjeno da ubuduće na isti ili sličan način ometa tužitelja u korištenju prava služnosti puta kojim prilazi svom stambenom objektu, te je apelant obavezan da tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju rješenja sud je prvo izložio sadržaj tužbe iz koje proizlazi da je tužitelj tvrdio da ga je apelant omeo u posjedu predmetnih nekretnina na način preciziran u izreci presude, a što je tužitelj, koji je zaposlen u Njemačkoj, utvrdio 21. marta 2006. godine kada je došao u Sarajevo radi obilaska kuće. Sud je, dalje, istakao da je apelant u odgovoru na tužbu i u završnom izlaganju osporio ove tužiteljeve navode i predložio da se tužbeni zahtjev odbije primjenom člana 182. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je očigledno neosnovan i u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka, tri svjedoka, te proveo dokaz uviđajem na licu mjesta i vještačenjem vještaka geodetske struke, te je izložio sadržaj provedenih dokaza. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, kako je utvrdio Općinski sud, nesporno je da se posjed parničnih stranaka graniči, te da je na licu mjesta identifikacijom utvrđeno da se radi o parcelama k.č. broj 379 k.o. Novo Sarajevo (tužiteljeva parcela) i k.č. 389/2 k.o. Novo Sarajevo, te je konstatirano i postojanje prilaznog puta širine 3,45 metara, a predstavlja dio ograde tuženog na novoizgrađenom podzidu, dok se paralelno sa podzidom (stari) u širini od 3 metra i dužini 14,74 metra dolazi do tačke D koja je tromeđa između posjeda tužitelja i apelanta. Prema ocjeni Općinskog suda, dio ograde u dužini od 5,05 metara se identificira kao smetanje, a postoji kapija širine 4 metra. Općinski sud je, dalje, utvrdio da tužitelj, iako privremeno radi u Njemačkoj, ostvaruje posjed svoje nekretnine, obilaskom kuće i posjeda svake godine, kada dolazi na odmor, odnosno ostvaruje posjed nekretnine. Prema mišljenju Općinskog suda, iskazi saslušanih svjedoka, kao i parničnih stranaka koji su u bitnim okolnostima saglasni, ukazuju na to da je tužitelj uvijek ostvarivao pravo prolaza do svoje nekretnine prelazeći preko apelantove nekretnine. Također, ovi iskazi ukazuju da je apelant 2004. godine postavio dvije kapije na ulazu i izlazu svoje parcele preko koje tužitelj mora proći da bi ušao u posjed svoje nekretnine, te da do svoje nekretnine nema drugog pristupnog puta. Ocjenjujući navedene okolnosti, Općinski sud je zaključio da je apelant postavljanjem kapije na ulazu i izlazu iz svoje parcele, odnosno, zaključavanjem iste kapije, promijenio faktičko stanje posjeda prava koje je uživao tužitelj, onemogućavajući mu pristup njegovoj parceli na način kako je to neometano činio do postavljanja kapije. Navedeno je da, prema odredbi člana 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Odredbom člana 84. istog Zakona regulirano je da odlukom o zahtjevu za zaštitu od smetanja posjeda sud određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda. Stoga je Općinski sud u konkretnom slučaju, uz utvrđivanje čina smetanja posjeda, utvrdio i zabranu daljnjeg zaključavanja postavljene kapije kao sankciju za izvršeno smetanje posjeda.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 051271 09 Gž od 27. maja 2009. godine, koje je apelant primio 22. juna 2009. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeni sud svojim rješenjem povrijedio odredbe ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te apelant dalje «ističe prigovor zastare i smatra da se tužitelj nije obratio sudu u zakonom predviđenom roku a to je subjektivni rok od 30 dana i objektivni rok od jedne godine.» Razmatrajući žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud poveo postupak i donio odluku, a da pri tome nije povrijedio ni jednu odredbu ZPP koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost odluke. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano se navodima žalbe ističe prigovor zastare zato što, prema apelantovim navodima, tužba nije podnesena u subjektivnom i u objektivnom roku od jedne godine. Navedeno je da je članom 207. stav 3. ZPP propisano da se prigovor zastare u žalbi može iznositi samo ako je taj prigovor istaknut i u toku prvostepenog postupka. Iz spisa je vidljivo da apelant nije isticao prigovor zastare u toku prvostepenog postupka, pa je, stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, istaknuti prigovor zastare neosnovan, jer se ne može isticati prvi put u toku žalbenog postupka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio provedene dokaze i to svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa je na osnovu iskaza parničnih stranaka, saslušanih svjedoka, uviđaja na licu mjesta i vještačenja na pravilan način utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da se u smislu člana 425. ZPP prvostepeni sud u tužbi za smetanje posjeda ograničio na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Znači, utvrđeno je da je tužitelj bio u faktičkom posjedu prava služnosti puta radi prilaza svom stambenom objektu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se navodima žalbe tvrdi da kapija koju je postavio apelant nema mehanizam zatvaranja - zaključavanja jer je prvostepeni sud ove činjenice utvrdio na pouzdan način, pravilnom ocjenom iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Tako je tužitelj koji je saslušan kao stranka izjavio da je pokušao ući kroz postavljenu kapiju i nije mogao jer je kapija bila zaključana i na njoj je stajao katanac. Kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio čl. 83. i 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant je, kako je zaključio Kantonalni sud, postavljanjem kapije na ulazu i izlazu iz svoje parcele i zaključavanjem iste kapije promijenio faktičko stanje posjeda koje je uživao tužitelj i na taj način mu onemogućio pristup na parcelu, pa tužitelju, u smislu člana 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pripada zaštita koju mu sud pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluku donio na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP, a u vezi sa članom 425. ZPP.

5. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da član 82. citiranog zakona daje tužitelju pravo da zahtijeva sudsku zaštitu u subjektivnom roku od 30 dana, a u objektivnom roku najkasnije od 1 (jedne) godine od dana nastalog smetanja, s obzirom na to da su prekluzivni rokovi strogi zakonski rokovi unutar kojih stranka mora preduzeti određene radnje ako ne želi da joj se ugasi ne samo pravo na zahtjev već i samo subjektivno pravo. Ovo je prekluzivni rok na koji je prvostepeni sud morao da pazi ex officio i sa kojim stranke ne mogu disponirati, odnosno ovaj rok nije moguće prekinuti niti produžiti sporazumom stranaka. Prema apelantovoj ocjeni, u ovom slučaju prvostepeni sud je potpuno proizvoljno, ignorirajući odredbe člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, donio prvostepeno rješenje. Apelant je naveo da iz svih provedenih dokaza koje je tužitelj predložio da se izvedu nesporno proizlazi da su sporna kapija i podzid postavljeni u 2004. godini, a tužitelj je, navodno, po njegovom iskazu, za ovo saznao 21. marta 2006. godine, dakle, nakon dvije godine. Shodno navedenom, sud je u ovom slučaju morao primijeniti odredbu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i utvrditi da je protekao objektivni rok od navodnog čina smetanja posjeda i, s obzirom na to da je nastupila prekluzija, tužbu odbaciti. Iz ovoga proizlazi da su oba rješenja produkt proizvoljnog tumačenja i ocjene, kako izvedenih dokaza, tako i proizvoljne primjene relevantnih odredaba zakona, koji reguliraju materijalno pravo, kao i zakona koji regulira postupak, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se pozvao na stanovište koje je Ustavni sud usvojio u Odluci broj AP 97/06 od 5. juna 2007. godine. Zbog svega navedenog, predlaže da Ustavni sud apelaciju uvaži i ukine osporene odluke redovnih sudova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Naime, Ustavni sud ukazuje da su sudovi jasno obrazložili da se posjedovna zaštita pruža posljednjem mirnom, faktičkom posjedniku, te da se u ovakvim sporovima ne utvrđuje pravo na posjed ili pravni osnov. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio i apelantove navode vezane za prigovore da tužitelj nije blagovremeno podnio tužbu za smetanje posjeda, te dao razloge zašto ovi navodi, koje je apelant prvi put istakao u svojoj žalbi, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2380/09 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio